Čitanje svetog Evanđelja Luki
U ono vrijeme: Pristupe neki od saduceja koji niječu uskrsnuće i upitaše Isusa: »Učitelju! Mojsije nam napisa: Umre li bez djece čiji brat koji imaše ženu, neka njegov brat uzme tu ženu te podigne porod bratu svomu. Bijaše tako sedmero braće. Prvi se oženi i umrije bez djece. Drugi uze njegovu ženu, onda treći; i tako redom sva sedmorica pomriješe ne ostavivši djece. Naposljetku umrije i žena. Kojemu će dakle od njih ta žena pripasti o uskrsnuću? Jer sedmorica su je imala za ženu.« Reče im Isus: »Djeca se ovog svijeta žene i udaju. No oni koji se nađoše dostojni onog svijeta i uskrsnuća od mrtvih niti se žene niti udaju. Zaista, ni umrijeti više ne mogu: anđelima su jednaki i sinovi su Božji jer su sinovi uskrsnuća.« »A da mrtvi ustaju, naznači i Mojsije kad u odlomku o grmu Gospodina zove Bogom Abrahamovim, Bogom Izakovim i Bogom Jakovljevim. A nije on Bog mrtvih, nego živih. Tà svi njemu žive!« Riječ Gospodnja.
KOMENTAR: GDJE JE NEBO
– Tata, gdje je nebo? Upita jednom mali Perica tatu.
– Nebo je iznad nas – važno odgovori tata.
– Pa kako onda ljudi ne padnu na zemlju? Nastavi neumorni Perica.
– Imaju krila koja ih drže u zraku, znanstveno će otac.
– Tata a što je vječnost?
– To je vrijeme koje nema početka ni kraja.
– Jel’ to onda ono kad mama priča na mobitel sa svojom prijateljicom?
uporan je Perica.
– Hajde dosta pitanja, ljutito će tata. Ti si još mali i ništa ne razumiješ.
I tako je završio razgovor između oca i sina.
Često ni mi odrasli nemamo pojma o tim temeljnim pitanjima pa si pokušamo dočarati nešto na nama prihvatljiv način. Nebo nije prostor, barem ne onakav kakvim ga mi zamišljamo. Svaki prostor je materijalni i omeđen je granicama početka i kraja, kao i granicama vremena. Nebo je pojam isključivo duhovan i označava stanje čovjekove duše nakon smrti materijalnog tijela. Naša duša stvorena je od Boga i stavljena u ljudsko tijelo kao dar i mogućnost da i čovjek bude vječan poput svoga Stvoritelja. Tijelo je podložno raspadljivosti, bolesti, smrti a duša kao duhovna sastavnica čovjeka ne može umrijeti.
Kamo će duša nakon smrti tijela? Upravo tamo gdje je živjela i u tijelu. Ako je za zemaljskog života odbacivala Stvoritelja, prezirala ili nijekala njegovo postojanje ne može nakon smrti tijela uroniti u tajnu Božje ljubavi nego je osuđena na odbačenost i samoću, na prokletstvo ili pakao. Isus govoreći o nebu spominje da: oko nije vidjelo, uho čulo, srce osjetilo što je Bog pripravio onima koji ga ljube.
Isto tako na više mjesta spominje pakao kao neugasivi oganj, gdje će biti plač i škrgut zubi. Naglašavam da je i pakao i raj duhovna dimenzija sve do konačnog sudnjeg dana kada će i naša tijela uskrsnuti i združiti se opet s dušom ali lišena svih zemaljskih potreba i zahtjevnosti. Niti se žene niti udaju. Anđelima Božjim jednaki su. No za jedne će to uskrsnuće biti dan konačne pobjede i radosti, (kao i Isusovo uskrsnuće) a za druge će to biti dan konačnog gubitka Božje ljubavi i prijateljstva.
