Evanđelje: Lk 2,22-40
Čitanje svetog Evanđelja po Luki
Kad se po Mojsijevu Zakonu navršiše dani njihova čišćenja, poniješe Isusa u Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu – kao što piše u Zakonu Gospodnjem: Svako muško prvorođenče neka se posveti Gospodinu! – i da prinesu žrtvu kako je rečeno u Zakonu Gospodnjem: dvije grlice ili dva golubića.
Živio tada u Jeruzalemu čovjek po imenu Šimun. Taj čovjek, pravedan i bogobojazan, iščekivaše Utjehu Izraelovu i Duh Sveti bijaše na njemu. Objavio mu Duh Sveti da neće vidjeti smrti dok ne vidi Pomazanika Gospodnjega. Ponukan od Duha, dođe u Hram. I kad roditelji uniješe dijete Isusa da obave što o njemu propisuje Zakon, primi ga on u naručje, blagoslovi Boga i reče:
»Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru,
po riječi svojoj, u miru!
Ta vidješe oči moje
spasenje tvoje,
koje si pripravio
pred licem sviju naroda:
svjetlost na prosvjetljenje naroda,
slavu puka svoga izraelskoga.«
Otac njegov i majka divili se što se to o njemu govori. Šimun ih blagoslovi i reče Mariji, majci njegovoj: »Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan – a i tebi će samoj mač probosti dušu – da se razotkriju namisli mnogih srdaca!« A bijaše neka proročica Ana, kći Penuelova, iz plemena Ašerova, žena veoma odmakla u godinama. Nakon djevojaštva živjela je s mužem sedam godina, a sama kao udovica do osamdeset i četvrte. Nije napuštala Hrama, nego je postovima i molitvama danju i noću služila Bogu. Upravo u taj čas nadođe. Hvalila je Boga i svima koji iščekivahu otkupljenje Jeruzalema pripovijedala o djetetu. Kad obaviše sve prema Zakonu Gospodnjem, vratiše se u Galileju, u svoj grad Nazaret. A dijete je raslo, jačalo i napunjalo se mudrosti i milost je Božja bila na njemu.
Riječ Gospodnja.
KOMENTAR: U jednim novinama pojavila se karikatura. Na njoj je prikazan Isus koji je pozvonio na vratima jednoga stana. Vlasnik stana otvara vrata i ugleda pred vratima čovjeka s dugom kosom, poput hipija i reče mu: “Mi ne kupujemo ništa od minera!” Vjerojatno je tada zalupio vratima i slučaj je bio završen. Nameće se pitanje: Bi li ja prepoznao Isusa kad bi pozvonio na moja vrata? Bi li ga prepoznao, da sam živio u njegovo vrijeme? Ili ga ne bi prepoznao kao i većina njegovih suvremenika iako je on direktno stajao pred njima. Jedna uznemirujuća misao! Je li Isus Mesija? To je pitanje koje se provlači od početka evanđelja, i nastavlja se kroz stoljeća. Svaka nova generacija stoji pred istim pitanjem, pojedinačno i zajedno: “Vjerujem li u Isusa, Mesiju, Sina Božjega?” I ako da: po čemu prepoznajem da sam na pravome putu i da donosim ispravne odluke?
Jedni ga traže u tišini, drugi usred vreve svijeta. Jedni se udubljuju u teološke misli, drugi iskušavaju meditacijske tehnike, da bi ga otkrili u njegovoj biti. U svemu tome zalažu se i razum, i osjećaj i volja, da bi se došlo do rješenja: Je li Isus taj na kojemu mogu graditi? To nije jednostavno, budući da ga mi ne možemo vidjeti u liku kao što su ga gledali njegovi suvremenici. Evanđelist Luka stavlja nam pred oči u ovoj situaciji Šimuna i Anu, dvoje predstavnika izraelskog naroda, i dvoje predstavnika vjere. Oni su dugo i strpljivo čekali, nisu se predali, nego su u mukama i razočaranjima kroz koje su prolazili, sačuvali nadu. I čekanje im se isplatilo. Smjeli su vidjeti Mesiju vlastitim očima! Prepoznali su ga u susretu s Novorođenim. Šimun je to izrekao riječima: “Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru.”
Šimun i Ana u ovom susretu nalaze sigurnost i duboki mir. Bolja se vjera ne da opisati. Vjera djeluje na način, da budeš otpušten u miru u duboko nemirni svijet; da nalaziš sigurnost, koja je jasnija od bilo kojeg dokaza, da osjećaš nadu koja te nosi u teškim situacijama, i da dođeš do mira koji nema ništa s površnim “umirivanjem”. To je uvijek jedan dar, moći sa sigurnošću vjerovati: “To je Isus, sada i ovdje!” Taj dar nije nešto potpuno što možemo čvrsto držati kao “posjed”. Nije uzalud Šimun označio Isusa kao “znak” osporavan. Nikada na zemlji neće postojati jedinstvo o tome, tko ili što je Isus. Tko stupi u vezu s njim, nije pošteđen patnje i sumnja – također je to Šimun navijestio Mariji. Ali se to povezivanje s njim temelji na nadi, da nas nosi taj odnos kroz život, sreću i patnju.
(Fra Jozo Župić)
