Čitanje svetog Evanđelja po Mateju
Onoga dana Isus iziđe iz kuće i sjede uz more. I nagrnu k njemu silan svijet te je morao ući u lađu: sjede, a sve ono mnoštvo stajaše na obali. I zborio im je mnogo u prispodobama: „Gle, iziđe sijač sijati. I dok je sijao, nešto zrnja pade uz put, dođoše ptice i pozobaše ga. Nešto opet pade na kamenito tlo, gdje nemaše duboke zemlje, i odmah izniknu jer nemaše duboke zemlje. A kad sunce ogranu, izgorje i jer nemaše korijena, osuši se. Nešto opet pade u trnje, trnje uzraste i uguši ga. Nešto napokon pade na dobru zemlju i davaše plod: jedno stostruk, drugo šezdesetostruk, treće tridesetostruk. Tko ima uši, neka čuje!“ Riječ Gospodnja.
Komentar: Bog po svojoj Crkvi sije Riječ i želi da ona donese stostruk plod. Krist u današnjem Evanđelju svraća pozornost na to da se mogu javiti brojne poteškoće u prihvaćanju i rastu Božje Riječi u nama. To su te ptice koje mogu pozobati sjemenke Riječi, to je okorjelost ljudskog srca, to su životne brige koje postaju važnije od Boga. Te su ptice slika djelovanja zloga duha, no za nas je važan odgovor na pitanje što učiniti kako bi Božja Riječ u nama rasla?
Treba imati pravu dubinu, ispunjenu vodom Duha Svetoga, mineralima vjere, nade, ljubavi, darovima Duha Svetoga, a prije svega poniznošću koja s Petrom apostolom ponavlja: „Gospodine, za kime da pođemo? Ti imaš riječi života vječnoga.“
Daj, Gospodine, blagoslovi plodove tvoje Riječi u našim životima, mijenjaj nas u sebe; naš razum, volju, osjećaje, naše misli, kako bismo postali sjemenom tvoje Riječi za druge.
A tko su ti drugi? Svaki čovjek koji je spreman primiti sjeme ma bio on ponekad kamenito tlo, ugaženi put ili zarastao u trnje; samo treba imati strpljivosti i povjerenje sijača koji sijući ne razmišlja kako će niknuti i izrasti klas jer o tome brine onaj koji daje da sunce grije pravednicima i nepravednicima i da kiša natapa neplodno tlo isto kao i plodno. Važno je da je sjeme koje sije zdravo.
