A na mjestu gdje je Isus bio raspet bijaše vrt i u vrtu novi grob u koji polože Isusa! (Iv 19.41)
VEČER S PRAHOM I PEPELOM
Svetkovina je Svih Svetih, dan je na izmaku. Sunce su već u rano popodne prekrili tamni oblaci. Tijekom dana kolone ljudi idu prema groblju noseći cvijeće i lampaše. Atmosfera tiha i svečana kako dolikuje mjestu. U sumrak se i ja zaputih na groblje nadajući se kako se svijet već razišao i da ću u miru moći obići počivališta tolikih dragih osoba koje sam poznavao i koje su ostavile duboke tragove u mom životu. Grobovi djeluju puni života obasjani brojnim svijećama i urešeni mnoštvom aranžmana , košarica, buketa…doista, u ovom sumraku sve djeluje tako nestvarno, lijepo, poput polarne svijetlosti koja treperi nad gradom mrtvih, kako volimo nazivati groblja.
Da doista, grad mrtvih, prah i pepeo pritisnut nadgrobnom pločom. Strah živih pred smrću želimo pritisnuti mramorom, granitom, betonom, zakamuflirati cvijećem i sviječama, stvoriti privid života i pobječi od činjenice da gazimo po prahu i pepelu, znaku prolaznosti, nestabilnosti,.
Ipak taj mrtvi prah govori veoma glasno onima koji žele čuti. Davno je zapisano u knjizi Mudrosti: „Ali su u ruci Božjoj duše pravednika; nikakva muka ne može ih se dotaći. U očima luđaka izgledaju kao mrtvi. Njihov odlazak smatra se nesrećom. I njihov rastanak od živih kao uništenje. Međutim, oni su u miru“. (Mudrost 3, 1-4).
Sjetimo se i Isusovih riječi: „Idem pripraviti vam mjesto, da i vi budete gdje sam ja“! Doista, poruka praha i pepela svjedoči upravo to: „Mi tek sada živimo puninu života, života koji ne prestaje padom s motora, udarcem automobila, skokom s nebodera, shrvanošću teškom bolesti, prestankom kucanja srca“.
No da bi se čula ta poruka treba osluškivati srcem a ne ušima. Naše uši hvataju signale prolaznosti i ograničenosti vremenom i prostorom zato nam se čini da je smrt kraj. Iza toga nema ništa i grobovi su posljednji udarac životu. Ovdje i sada, što vidim i opipavam, to je stvarnost, sve drugo samo je zavaravanje da bi se umanjila bol gubitka.
Srce čuje drugačiju poruku. „ S vama smo, živi živcati, nikad tako puni života kao sada. Oslobođeni svih tereta koji su nas vezali za zemlju i uvjeravali nas da je tu kraj, osjećamo neizmjernu radost i slobodu. U društvu smo onih koji su kroz patnju naučili poslušnosti, onih čije se trpljenje pretvorilo u radost, čije su muke nagrađene proslavom.
„Želimo da nam se i vi pridružite jednog dana. Razgrnite prah i pepeo koji se nataložio u očima i ušima vašeg srca i moći ćete nas jasno vidjeti i čuti. I žalost će se vaša pretvoriti u radost“!
Sjeo sam na hladni mramor i iz dubina začuo prekrasnu glazbu uskrsnog jutra, glazbu koja umiruje a ne razara, koja stvara a ne uništava, nebeske harfe koje rađaju novim životom. Ostao sam dugo, dugo obnovljen govorom praha i pepela o vječnim prostranstvima koja nas sve čekaju.
Marijan Culjak (iz knjige “Razgovor s prahom i pepelom” – 2015.g.)
