Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
Dođe dakle u samarijski grad koji se zove Sihar, blizu imanja što ga Jakov dade svojemu sinu Josipu. Ondje bijaše zdenac Jakovljev. Isus je umoran od puta sjedio na zdencu. Bila je otprilike šesta ura. Dođe neka žena Samarijanka zahvatiti vode. Kaže joj Isus: “Daj mi piti!” Njegovi učenici bijahu otišli u grad kupiti hrane. Kaže mu na to Samarijanka: “Kako ti, Židov, išteš piti od mene, Samarijanke?” Jer Židovi se ne druže sa Samarijancima. Isus joj odgovori: “Kad bi znala dar Božji i tko je onaj koji ti veli: ‘Daj mi piti’, ti bi u njega zaiskala i on bi ti dao vode žive.” Odvrati mu žena: “Gospodine, ta nemaš ni čime bi zahvatio, a zdenac je dubok. Otkuda ti dakle voda živa? Zar si ti možda veći od oca našeg Jakova koji nam dade ovaj zdenac i sam je iz njega pio, a i sinovi njegovi i stada njegova?” Odgovori joj Isus: “Tko god pije ove vode, opet će ožednjeti. A tko bude pio vode koju ću mu ja dati, ne, neće ožednjeti nikada: voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom vode koja struji u život vječni.” Kaže mu žena: “Gospodine, daj mi te vode da ne žeđam i da ne moram dolaziti ovamo zahvaćati.” Nato joj on reče: “Idi i zovi svoga muža pa se vrati ovamo.” Odgovori mu žena: “Nemam muža.” Kaže joj Isus: “Dobro si rekla: ‘Nemam muža!’ Pet si doista muževa imala, a ni ovaj koga sada imaš nije ti muž. To si po istini rekla.” Kaže mu žena: “Gospodine, vidim da si prorok. Naši su se očevi klanjali na ovome brdu, a vi kažete da je u Jeruzalemu mjesto gdje se treba klanjati.” A Isus joj reče: “Vjeruj mi, ženo, dolazi čas kad se nećete klanjati Ocu ni na ovoj gori ni u Jeruzalemu. Vi se klanjate onome što ne poznate, a mi se klanjamo onome što poznamo jer spasenje dolazi od Židova. Ali dolazi čas – sada je! – kad će se istinski klanjatelji klanjati Ocu u duhu i istini jer takve upravo klanjatelje traži Otac. Bog je duh i koji se njemu klanjaju, u duhu i istini treba da se klanjaju.” Kaže mu žena: “Znam da ima doći Mesija zvani Krist – Pomazanik. Kad on dođe, objavit će nam sve.” Kaže joj Isus: “Ja sam, ja koji s tobom govorim!” Uto dođu njegovi učenici pa se začude što razgovara sa ženom. Nitko ga ipak ne zapita: “Što tražiš?” ili: “Što razgovaraš s njom?” Žena ostavi svoj krčag pa ode u grad i reče ljudima: “Dođite da vidite čovjeka koji mi je kazao sve što sam počinila. Da to nije Krist?” Oni iziđu iz grada te se upute k njemu. Učenici ga dotle nudili: “Učitelju, jedi!” A on im reče: “Hraniti mi se valja jelom koje vi ne poznajete.” Učenici se nato zapitkivahu: “Da mu nije tko donio jesti?” Kaže im Isus: “Jelo je moje vršiti volju onoga koji me posla i dovršiti djelo njegovo. Ne govorite li vi: ‘Još četiri mjeseca i evo žetve?’ Gle, kažem vam, podignite oči svoje i pogledajte polja: već se bjelasaju za žetvu. Žetelac već prima plaću, sabire plod za vječni život da se sijač i žetelac zajedno raduju. Tu se obistinjuje izreka: ‘Jedan sije, drugi žanje.’ Ja vas poslah žeti ono oko čega se niste trudili; drugi su se trudili, a vi ste ušli u trud njihov.” Mnogi Samarijanci iz onoga grada povjerovaše u njega zbog riječi žene koja je svjedočila: “Kazao mi je sve što sam počinila.” Kad su dakle Samarijanci došli k njemu, moljahu ga da ostane u njih. I ostade ondje dva dana. Tada ih je još mnogo više povjerovalo zbog njegove riječi pa govorahu ženi: “Sada više ne vjerujemo zbog tvoga kazivanja; ta sami smo čuli i znamo: ovo je uistinu Spasitelj svijeta.” Riječ Gospodnja.
Idi i zovni svoga muža pa se vrati ovamo, kaže Isus ženi, dok je umoran od puta sjedio na zdencu, a bila je otprilike šesta ura, za vrijeme podnevne žege. Voda u osušenoj Svetoj zemlji znači život. Bez vode sve je pustinja. Ona živi u pustinji. Njezin život je kaos. Žeđ za ljubavlju koju nisu mogli utažiti mnogi muškarci s kojima je imala odnose.
Nemam muža. Potresan je to odgovor. Koja osamljenost izlazi iz tih riječi! Kako mnogo razočaranja. Odakle Isus zna za njezino stanje? On je direktan: “Pet si muževa imala, a ni ovaj koga sada imaš nije ti muž”. Da, ti imaš pravo kazati: nemam muža.
Ona se stidi, iako je mnoge svoje odnose živjela javno. Izbjegava susrete s drugim ženama koje dolaze na bunar rano ujutro ili navečer kad nije tako vruće. Na seoskom bunaru se razgovara. Tu se i “ogovara”. Osobito su na udaru oni koji idu iz afere u aferu, i tako se redaju razgovori. U nijednom od svojih odnosa ona nije našla ono što je tražila: muža. Jednoga koji nju ljubi. Za kojeg ona nije samo “predmet za svakodnevnu upotrebu” ili “potrošna roba”.
Čudi se da je Isus oslovljava. Jedan Židov oslovljava ženu, sasvim neuobičajeno! K tomu strankinju, Samarijanku. Isus moli vode. Žedan je. Vruće je. Pješačenje je bilo naporno. Isus nije samo žedan vode. On žeđa za ljubavlju. Ne kao muževi koje je imala. On traži srce. Ljude koji se otvaraju, koji su spremni, da im on daruje “živu vodu”. Koji se upuštaju u avanturu Božje ljubavi.
“Dođite da vidite čovjeka koji mi je kazao sve što sam počinila”. Žena je otrčala u mjesto i rekla ljudima. Što se osobito dogodilo? Svi znaju što je ona učinila. Svi “rastežu usne”, “mašu glavom” nad njezinim beskonačnim povijestima s muškarcima. Ne, taj čovjek je drukčiji, taj Židov koji je nju oslovio na Jakovljevu zdencu. On je njoj “sve kazao”, ali je nije prezreo. On je znao sve o njoj, ali ne od trača drugih, nego jer on poznaje srca nas ljudi, a ipak nas ne osuđuje.
“Je li on možda Mesija? Tako se upitala žena. Tako je rekla svojim ljudima. I svi su trčali prema zdencu. “Išli su k Isusu”. Ona prezrena postaje “misionarka”. Cijelo selo dovodi k Isusu. Našla je čovjeka za kojim je čeznulo njezino srce. Susret s Isusom: to je smisao Korizme. On zna za sve moje podbačaje. On me poznaje. Njemu mogu sve “ispovjediti”. Da, to bi bilo to: naći put do ispovijedi. Gdje neću biti ogovaran, ni prezren, nego ohrabren. Kako to oslobađa!
Fra Jozo Župić
