Duša mi je čeznula za Bogom i nije se dala smiriti, osim u njemu
Sjećam se svojih prvih koraka u odrasloj dobi, kada je svijet polako prestajao biti nepoznanica koja se s čuđenjem otkriva, već prostor koji ti je pružen za osvajanje.
Osjećao sam snažnu potrebu da u tom svijetu pronađem ili izgradim svoje mjesto. Dosta sam lutao tražeći tu „livadu“ na kojoj bih se skrasio. U suštini, htio sam pronaći sreću, nešto što će mom životu dati smisao.
Tako sam promatrao ljude oko sebe, čime se oni bave, u što ulažu svoje vrijeme i svoju životnu snagu. Pokušavao sam ih oponašati misleći da ću i ja tako postati sretan. Tako sam se bavio svačim, slušao svakakvu glazbu, družio s različitim ljudima…
Mnogo toga bi mi u početku i bilo uzbudljivo, ali s vremenom bi to oduševljenje splasnulo i ja bih bio izgubio interes. Imao sam u sebi silnu želju da nađem nešto gdje bih se mogao potpuno predati, nešto oko čega će se čitav moj život vrtjeti.
Budući da sam prošao vjeronauk i nedjeljom bih išao na misu, nisam mislio da u vjeri postoji nešto dublje što bi valjalo istražiti. Sve dok s nekih 21 godinu nisam susreo živoga Boga. Ne apstraktnu teoriju, već stvarnu osobu koja me toliko voli, da ja ne mogu niti razmišljati o tome, a da mi cijelo biće ne počne drhtati. Da, to je bio taj odgovor.
Duša mi je bila čeznula za Bogom i nije se dala smiriti, osim u njemu. Tada sam shvatio da je Bog ono što mi je nedostajalo da bih bio sretan. Kako sam počeo uranjati u molitveni život, u molitveno osluškivanje poticaja Duha Svetoga i odricanje od svojih planova, nakon nekog vremena počeo sam u sebi osjećati kako Bog želi da budem svećenik.
Ono što me i danas fascinira jest lakoća s kojom sam donio odluku prekinuti dotadašnji život i krenuti nepoznatim putem, samo jer sam to negdje duboko u sebi osjećao. Inače sam poznat kao osoba kojoj jako dugo treba da donese odluku i oko bezveznih stvari.
Tako primjerice, znam provesti 10 minuta u dućanu gledajući koje žitarice kupiti za doručak, i kada dođem doma zaključim kako sam krive uzeo. I u tome vidim znak da moj poziv nije moje djelo. Ubrzo nakon toga dajem otkaz na poslu, ulazim u bogosloviju i upisujem drugi fakultet.
Iako je bilo dosta i teških trenutaka, nikada nisam pomislio napustiti svoj poziv, jer sam uvijek u sebi osjećao glas dubine koji mi govori: „To je mjesto gdje trebaš biti“. Ne mogu izreći koliko sam radostan što ću uskoro kao svećenik moći ljude upoznavati s Bogom.
