Čitanje svetog Evanđelja po Mateju
U ono vrijeme: Odoše farizeji i održaše vijeće kako da Isusa uhvate u riječi. Pošalju k njemu svoje učenike s herodovcima da ga upitaju: »Učitelju! Znamo da si istinit te po istini putu Božjem učiš i ne mariš tko je tko jer nisi pristran. Reci nam, dakle, što ti se čini: je li dopušteno dati porez caru ili nije?« Znajući njihovu opakost, reče Isus: »Zašto me iskušavate, licemjeri? Pokažite mi porezni novac!« Pružiše mu denar. On ih upita: »Čija je ovo slika i natpis?« Odgovore: »Carev.« Kaže im: »Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje.«
Riječ Gospodnja.
Komentar: Država je veoma složena institucija i sastavljena je od puno elemenata kojima je prvotni cilj sreća i zadovoljstvo, te sigurnost i blagostanje njezinih podanika. Tu su uključeni vladari, suci, vojnici, policija, zdravstvo, školstvo, ekonomski stručnjaci i mnogi drugi. Svi oni moraju primati pristojnu plaću za svoj rad i djelovanje kako bi svoju službu prema građanima obnašali pravedno i odgovorno. Zato su izmišljena i propisana različita davanja i porezi od kojih se taj aparat može financirati. Porez plaćaju oni koji osjećaju konkretnu pomoć i olakšice u svome životu od pravne države. Ljudi su često naučeni više primati nego davati pa su tako oduvijek prisutne pobune protiv poreza i nameta. Ako su oni pravedni onda su i opravdani ali često se događalo da se ubire porez a rezultati se ne vide. Bio je to problem i Isusovog vremena.
Priča iz Evanđelja nije uperena protiv vlasti nego protiv Isusa. Zamku koju mu postavljaju farizeji Isus je brzo i lako prozreo. Potvrdi li potrebu plaćanja poreza – pristalica je vlastodržaca i nema sluha za muke naroda. Treba ga ocrniti pred narodom. Ustane li protiv poreznih obveza – ustao je protiv vlasti i treba ga prijaviti kao državnog neprijatelja. Jeftina demagogija, koja je i danas tako često prisutna među našim strankama svodila se na to da se farizeji prikažu kao veliki zaštitnici obespravljenih masa a s druge strane kao brižljivi podanici i suradnici vladajućih. Isus pokazuje sliku carevu na novcu i time objašnjava da institucije trebaju podršku svih ljudi da bi pravedno i odgovorno djelovale. No, on se ne zaustavlja samo na vremenitom, zemaljskom i prolaznom nego poučava slušatelje. Caru treba plaćati porez i tu nema dvojbe, ali što je s Bogom?
Da li je čovjek stvoren samo za ovaj svijet? Briga za tijelo često potpuno zamagljuje i skriva ono nebesko, Božje u čovjeku, pa preko toga veoma olako prolazi. Isusa više zabrinjava taj duhovni vid čovjeka koji ne vidi ‘dalje od nosa’. Koliko brige i truda ulažemo za dobrobit i sigurnost tijela a ‘duša vene’. Kada bi svaki od nas malo više brige posvetio svome duhovnom životu bilo bi više pravednosti i ljubavi među ljudima i trebalo bi manje vojske i policije. Kada bi bilo manje nepravdi i krađa trebalo bi manje sudaca, pravnika, odvjetnika … Kada bi bilo više poštivanja tuđeg i svojeg života bilo bi potrebno manje liječnika, medicinskog osoblja, manje lijekova i medikamenata, samim time i manje davanja.
Tijelo traži svoje pogodnosti i udobnosti i to iziskuje naporan rad i velika izdvajanja. Duša ne traži vremenita dobra koja i tako brzo nestaju i propadnu već traži vrijednosti koje se ne kupuju novcem ni zlatom a one su vječne. Kolika je svijest o tome prisutna i među nama vjernicima da zgrćemo sebi blago koje ni moljac na rastače ni lopov otima. Isusova nakana je jasna: Usklađenost tjelesnog i duhovnog aspekta života jedino je što čovjeka čini sretnim i zadovoljnim. Ne može se biti pobožan bez marljivosti ni marljiv i pravedan bez pobožnosti.
„Dajte caru carevo a Bogu Božje i imat ćete spokoj dušama svojim!“ To je mudrost božanska a ne ljudska i ona vrijedi za sva vremena i sve naraštaje.
