Cvijeće vene jako brzo otkinuto od korijena,
Plamen svijeća lako gase kapi kiše iz oblaka.
Uskoro na grobu smeće, plod ljudskoga nemara,
samo križ i dalje stoji, znak što se ne umara.
Odolijeva snazi vjetra, na njem sunce lomi zrake,
Zvijezde na njem odmor nađu, mjesec uspori korake.
Tu se sitna bića hlade, u podnožju bujne trave,
A putnici namjernici, pred njim skinu šešir s glave.
Križ ne traži da ga hvale, neki ga se čak i stide
mnogima je trn u oku, prave se da ga ne vide.
On poruku svoju šapće srcu koje sluša:
“Kroza me tko zakorači vječne slasti kuša!“
Križ nad grobom pali svjetlo budućega vremena,
I prosipa zlatne zrake nebeskoga sjemena.
Nije drvo niti kamen, što ga ljeta rastaču,
križ je rubac koji briše suze onima što plaču.
Marijan Culjak, župnik
