Čitanje svetog Evanđelja po po Ivanu
U ono vrijeme: Bijaše svadba u Kani Galilejskoj. Bila ondje Isusova majka. Na svadbu bijaše pozvan i Isus i njegovi učenici. Kad ponesta vina, Isusu će njegova majka: »Vina nemaju.« Kaže joj Isus: »Ženo, što ja imam s tobom? Još nije došao moj čas!« Nato će njegova mati poslužiteljima: »Što god vam rekne, učinite!« A bijaše ondje Židovima za čišćenje šest kamenih posuda od po dvije do tri mjere. Kaže Isus poslužiteljima: »Napunite posude vodom!« I napune ih do vrha. Tada im reče: »Zagrabite sada i nosite ravnatelju stola.« Oni odnesu. Kad okusi vodu što posta vinom, a nije znao odakle je – znale su sluge koje zagrabiše vodu – ravnatelj stola pozove zaručnika i kaže mu: »Svaki čovjek stavlja na stol najprije dobro vino, a kad se ponapiju, gore. Ti si čuvao dobro vino sve do sada.« Tako, u Kani Galilejskoj, učini Isus prvo znamenje i objavi svoju slavu te povjerovaše u njega njegovi učenici. Nakon toga siđe sa svojom majkom, s braćom i sa svojim učenicima u Kafarnaum. Ondje ostadoše nekoliko dana. Riječ Gospodnja.
KOMENTAR: Čudo u Kani
Čudo je natprirodni čin koji se pripisuje jedino Bogu jer čovjek nije u stanju učiniti ništa što nadilazi njegove moći i spoznaje. Biblija navodi više čudesa u Starom Zavjetu ali ona nisu nikada ljudsko djelo nego Božje djelo na molitvu i zagovor čovjeka. Iz toga se izvodi zaključak da je čudo znak Božanske moći i bezgranične ljubavi prema ljudima i stvorenom svijetu.
Kana Galilejska početak je Isusova otkupiteljskog djelovanja. Zanimljivo da to nije Jeruzalem ili Nazaret nego baš Galileja poznata kao poganski kraj. Baš tu su ljudi bili najviše otvoreni za Božju objavu i prvi su prihvatili Isusa kao Mesiju. Pozivajući ga na svadbu pokazuju prijateljske odnose prema Njemu, njegovim učenicima i majci Mariji. To prijateljsko ozračje Isus nagrađuje tako da upravo tu – na rubu Palestine, čini svoje prvo čudo i objavljuje svoju Božansku moć i svoje poslanje. Čudo čini na nagovor ili zagovor majke. Da bi Bog ušao u čovjekov život potrebna je otvorenost njegovu Duhu. Poštujući čovjekovu slobodu on dopušta i bol i patnju, što ga nikako ne veseli, jer on plače sa zaplakanima a raduje se s radosnima. No uvijek je spreman priteći čovjeku u pomoć kad ga iskreno zazove i zamoli.
To pretpostavlja povjerenje čovjeka u moć molitve i predanja u ruke Božje a onda sve dolazi na svoje mjesto. Zašto se danas čuda događaju tako rijetko? Prvo što ljudi imaju sve manje povjerenja u Boga a drugo što i kad mole pomoć žela Boga sebi podjarmiti i prisiliti ga da čini upravo ono što oni žele a ne što je Božji plan. Marijina poruka iz Kane Galilejske glasi: „Što god vam rekne učinite!“ To vrijedi i za naše vrijeme i za naše molitve.
