Čitanje svetog Evanđelja po Luki
Kad već mnogi poduzeše sastaviti izvješće o događajima koji se ispuniše među nama – kako nam to predadoše oni koji od početka bijahu očevici i sluge Riječi – pošto sam sve, od početka, pomno ispitao, naumih i ja tebi, vrli Teofile, sve po redu napisati da se tako osvjedočiš o pouzdanosti svega u čemu si poučen. U ono vrijeme: Isus se u snazi Duha vrati u Galileju te glas o njemu puče po svoj okolici. I slavljen od sviju, naučavaše po njihovim sinagogama. I dođe u Nazaret, gdje bijaše othranjen. I uđe po svom običaju na dan subotni u sinagogu te ustane čitati. Pruže mu Knjigu proroka Izaije. On razvije knjigu i nađe mjesto gdje stoji napisano: »Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje.« Tada savi knjigu, vrati je poslužitelju i sjede. Oči sviju u sinagogi bijahu uprte u njega. On im progovori: »Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima.« Riječ Gospodnja.
KOMENTAR: Današnje Evanđelje uzeto je iz dva dijela. Prvo iz samog početka gdje evanđelist Luka pojašnjava svome učeniku Teofilu zašto je uopće napisao Treće Evanđelje. Razlog je jasno napisan da njegov učenik ima sigurnu i jasnu sliku o životu i djelu Isusa Krista i da mu ta knjiga učvrsti vjeru. Luka pojašnjava da nije pisao po svome nahođenju nego je pomno ispitao i saslušao svjedoke i očevice koji su Isusa osobno poznavali. Njegovo Evanđelje nije roman ili neko drugo književno djelo nego istina o Isusu. Razlog je učvrstiti vjeru i pomoći učeniku Teofilu da ne bude samo pasivni slušatelj Riječi nego i sam postane poslužitelj. Riječ Božju nije dovoljno samo odslušati na nedjeljnoj misi nego je provoditi u život i djelo. To zahtijeva punu pozornost slušatelja ali i odgovornost navjestitelja. Poslužitelj Riječi mora tako prenijeti poruku da je svi čuju i razumiju, čemu služi i homilija ili propovijed nakon Evanđelja.
Također valja skrenuti pozornost na čitaće u našim misnim slavljima. Prije svega čitač mora dobro poznavati tekst koji naviješta i mora prilagoditi glas tako da svima ‘zazuji’ u ušima. Slušatelji moraju isključiti svaku drugu misao i upijati svaku riječ koju čuju. Zato je potrebno da se u crkvi zauzimaju prva mjesta, ne s nekom ohološću ili umišljenošću, nego sa željom da se vidi i čuje sve što se događa u svetištu. Jedino tako možemo primiti a onda i prihvatiti Riječ Božju. Čuvanje zadnjeg zida u crkvama, osobito kad je pred oltarom sve prazno, pokazuje jasnu i očitu nezainteresiranost za Božju Riječ i Žrtvu na oltaru. Bilo kakvi zakutci, stupovi ili skrovita mjesta u crkvi, odvode sudionike na misi u vlastita, pa makar i pobožna, isključenja od dioništva u Kristovoj žrtvi. A Riječ Božja nije upravljena nekome drugome nego osobno meni u koliko se smatram Isusovim učenikom.
Drugi dio Evanđelja čini veliki preskok Isusova djetinjstva i mladenaštva a stavlja ga u prvi javni nastup u njegovoj sinagogi u Nazaretu gdje je proživio najveći dio života. Isus pobožno uzima u ruke knjigu – Riječ Božju i glasno je pred svima pročita. Svojim stavom prema knjizi i razumljivim navještajem privukao je pozornost svih prisutnih. „Oči sviju u sinagogi bijahu uprte u njega!“ Potom, svečano, pun poštovanja prema Riječi, odloži knjigu. Svećenik nakon navještaja poljubi knjigu u znak poštovanja. Okupljenom mnoštvu Isus jasno i razgovijetno objavljuje: „Danas se ispunilo ovo Pismo!“. Slušajući ili čitajući Riječ Božjuosjetim li ja da to govori sam Isus, da on stoji ispred mene, gleda me u oči i govori: „Da, ja sam tu, stvaran i živ u svojoj riječi koju ti upućujem!“
