Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
U ono vrijeme: Reče Isus: „Ovce moje slušaju glas moj; ja ih poznajem i one idu za mnom. Ja im dajem život vječni te neće propasti nikada i nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke. Otac moj, koji mi ih dade veći je od svih i nitko ih ne može ugrabiti iz ruke Očeve. Ja i Otac jedno smo.“ Riječ Gospodnja.
KOMENTAR: POZNAVATI – BRINUTI SE – VOLJETI
Nedjelja Dobroga pastira – obilježena tim Ivanovim evanđeljem – u Crkvi se slavi svake godine kao nedjelja zvanja. Cijela zajednica Crkve treba danas moliti i razmišljati o toj prijekoj potrebi: da bude što više mladića i djevojaka koji će se u Crkvi na poseban način darovati Kristu za druge. Zvanje znači dvoje: Božji poziv i čovjekov odaziv. Što se čovjek velikodušnije odaziva, Bog ga još dublje poziva. Zvanja Bog daje gdje i odakle hoće no najprirodnije im je klijalište obitelj i živa zanosna župa, biskupija, samostan …
Ne smijemo nikako prečuti temeljni Isusov naputak:“ Molite Gospodara žetve da radnike pošalje u žetvu svoju“. U ovom našem modernom vremenu teško netko razumije pravu sliku ovce i pastira. To se još može vidjeti negdje na filmu i čini se vrlo zaostalo i zastarijelo.
Čovjek je izgubio dodir s prirodom a time je izgubio i samoga sebe. Ovca je pastirima i hrana i odjeća i napitak, a nadasve – životinjica mila, odana. Između ovce i pastira nastaje prisna povezanost. Upravo zato Isus u toj slici ocrtava svoj prisni odnos sa svakim vjernikom. Ovce su osjetljive na pastirov glas: zove ih ako su daleko da se vrate, ako je na vidiku neprijatelj da se skupe uz njega, ako je našao izvor vode da polete … Isus prestaje sa slikovitim izrazima i jasno naglašava da se uz njega vjernik može osjećati sigurno kao u Očevoj ruci.
Isus se brine za svoje ovce, ljubi ih do smrti jer – on nas osjeća kao dar iz ruke Očeve. A volja je Očeva „da nikoga od onih koje mi je dao ne izgubim nego uskrisim u posljednji dan“.
