Čitanje svetog Evanđelja po LukiDok je Isus jednom u osami molio, bijahu s njim samo njegovi učenici. On ih upita: »Što govori svijet, tko sam ja?« Oni odgovoriše: »Da si Ivan Krstitelj, drugi: da si Ilija, treći opet: da neki od drevnih proroka usta.« A on će im: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« Petar prihvati i reče: »Krist –- Pomazanik Božji!« A on im zaprijeti da toga nikomu ne kazuju. Reče: »Treba da Sin Čovječji mnogo pretrpi, da ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbace, da bude ubijen i treći dan da uskrsne.«A govoraše svima: »Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti.«Riječ Gospodnja.
U ozračju molitve koja se temelji na njegovu odnosu s Ocem Isus svojim učenicima postavlja pitanje „Što govori svijet, tko sam ja?. Potrebno se zaustaviti već nad samom činjenicom da Isus postavlja to pitanje. Naime, u čitavoj Bibliji nema lika o čijem bi se identitetu postavljalo takvo pitanje. Ovdje se ne radi samo o tome što ljudi misle o Isusu iz Nazareta čiji je identitet poznat, nego što kažu tko je on uopće. Pa ipak, iz odgovora učenika vidimo da svijet o Isusu prvenstveno izražava svoje mišljenje.
Budući da je u odgovoru na Isusovo pitanje spomenuto više likova možemo zaključiti da ljudi Isusa zapravo s njima uspoređuju. Isus je za njih Ivan Krstitelj koji je imao veliki ugled u narodu, prorok Ilija koji se od svih starozavjetnih proroka najviše urezao u kolektivnu svijest te se prema proroštvu proroka Malahije očekivao njegov drugi dolazak, ili je Isus neki od drevnih proroka. Drevnih zato jer u 1Mak 9,27 stoji da se već odavna nije pojavio prorok u Izraelu, ali se njegov dolazak očekuje (1Mak 4,46; 14,41). I možda je baš Isus taj prorok.
U svakom slučaju svijet Isusova vremena ima o njemu dobro mišljenje, a to možemo reći za sve dobronamjerne ljude i danas. Tko preko Svetoga pisma upoznaje lik Isusa Krista zasigurno o njemu može imati samo dobro mišljenje jer se radi o čovjeku koji je prošao zemljom čineći dobro (Dj 10,38). Samo zlonamjerni ljudi izvrću dobro u zlo.
Isusa međutim ne zanimasamo to što o njemu govori svijet, nego i to što o njemu kažu njegovi učenici. U ime svih učenika na pitanje odgovara Petar koji se korak po korak profilira kao prvi među apostolima. Petar u Isusu prepoznaje Krista – Božjega pomazanika. Premda će se iz nastavka evanđeoskoga pripovijedanja doznati da slika pomazanika kod Isusa i njegovih učenika nije potpuno ista, Isus ipak prihvaća Petrov odgovor kao točan. On je Krist – Pomazanik, a bitna razlika između Pomazanika (Mesije) i nekoga od proroka jest upravo u tome što Pomazanik nije jedan od pomazanika nego je on jedinstven lik u kojem Bog dolazi svomu narodu.
Zbog toga što ni sami učenici još ne shvaćaju domet Božjega predanja ljudima u Pomazaniku, Isus im prijeti da još nikomu ne otkrivaju njegov mesijanski identitet. On će se, naime, otkriti sam od sebe i to na veoma potresan način: Sin čovječji će trpjeti, bit će odbačen od strane narodnih vođa, bit će ubijen, ali će nakon tri dana uskrsnuti. Učenicima je to rekao unaprijed jer su živeći u zajedništvu s njime uspjeli uočiti razliku između njega i ostalih proroka. Ta učenička spoznaja doći će u krizu u trenutku kad se sve što je najavljeno počne događati. Ali, dok su još na putu prema Jeruzalemu, Isus im čak tri puta naviješta svoju muku, smrt i uskrsnuće da bi se, kad se sve to dogodi, uvjerili u vjerodostojnost njegove riječi.
Nakon dijaloga s učenicima evanđelist Luka navodi kako je Isus svima govorio o uvjetima njegova nasljedovanja. Iz konteksta se može zaključiti da se radi o temi o kojoj je Isus govorio više puta u različitim okolnostima. No smještanje tih Isusovih riječi u kontekst prepoznavanja njegova mesijanskoga identiteta i navještaja muke, smrti i uskrsnuće stavlja pred oči upravo one krizne trenutke kad bi tko zbog patnje, progonstva i raznih poteškoća mogao odustati do toga da ide za Isusom do kraja i tako izgubio ono što ga na kraju čeka, a to je ni više ni manje nego sam život.
Pouku o nasljedovanju Isus izriče tako da u njoj dominiraju glagoli.
Prvi je htjeti. Nasljedovanje Isusa treba biti slobodno i dragovoljno.
Drugi je odreći se samoga sebe. Kao što se učenici trebaju odreći svoje slike o Pomazaniku da bi upoznali istinu o njemu, tako svatko tko želi ići za Isusom treba imati u nj povjerenja. Ako u nasljedovanju dođe do sukoba između onoga što hoće moje Ja i onoga što traži Isus, nasljedujem Isusa jedino ako mu dadem prednost. Inače, nasljedujem sebe, jer preda mnom više nije Isus.
Zatim je potrebno danomice uzeti svoj križ. Uz pozitivno odricanje od sebe koje omogućuje nasljedovanje Isusa, potrebno je i prihvaćanje sebe, a osobito onih svojih teških strana. Uzeti svoj križ znači prihvatiti onu istinu o sebi koja nas opterećuje kao i svijest o vlastitoj ograničenosti zbog koje sami ne poznajemo smisao i cilj svoga križa.
Zato uzevši svoj križ treba ići za Isusom. On zna cilj i put do toga cilja. Ako uzmemo svoj križ, ali ne idemo za Isusom onda on postaje pretežak i nepodnošljiv. Ali ako ga nosimo za Isusom naš cilj je svakim korakom bliži, a križ lakši.
Konačno, pouka o nasljedovanju zaključuje se ozbiljnom upozorenjem o tome kako se život može spasiti ili izgubiti. Tko nije spreman odreći se samoga sebe, uzeti svoj križ i nositi ga za Isusom taj će ‘sačuvati’ svoje veliko Ja, ali će ono otrgnuto od izvora života biti beživotno i samo. A tko je spreman izgubiti svoj život, taj će ga zapravo spasiti jer će svoje Ja ‘utopiti’ u vodi života.
U svakom slučaju, poziv na nasljedovanje upućen svim ljudima Isus zaključuje poukom kako se tu ne radi o sporednom izboru jedne od različitih životnih mogućnosti. Nasljedovati Isusa ili ne, pitanje je koje se tiče života u sebi. To je istina koju je Isus Krist – Pomazanik Božji objavio i potvrdio svojom mukom, smrću i uskrsnućem.
Fra Domagoj Runje
www. mir. hr
