Čitanje svetog Evanđelja po Mateju
U ono vrijeme: Iznese Isus narodu drugu prispodobu: »Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek posije dobro sjeme na svojoj njivi. Dok su njegovi ljudi spavali, dođe njegov neprijatelj, posije posred žita kukolj i ode. Kad usjev uzraste i isklasa, tada se pokaza i kukolj. Sluge pristupe domaćinu pa mu reknu: ‘Gospodaru, nisi li ti dobro sjeme posijao na svojoj njivi? Odakle onda kukolj?’ On im odgovori: ‘Neprijatelj čovjek to učini.’ Nato mu sluge kažu: ‘Hoćeš li, dakle, da odemo pa da ga pokupimo?’ A on reče: ‘Ne! Da ne biste sabirući kukolj iščupali zajedno s njim i pšenicu. Pustite nek oboje raste do žetve. U vrijeme žetve reći ću žeteocima: Pokupite najprije kukolj i svežite ga u snopove da se spali, a žito skupite u moju žitnicu.’« I drugo im prispodobu iznese: »Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek uze gorušičino zrno i posija ga na svojoj njivi. Ono je doduše najmanje od svega sjemenja, ali kad uzraste, veće je od svega povrća. Razvije se u stablo te dolaze ptice nebeske i gnijezde mu se po granama.« I drugu im kaza prispodobu: »Kraljevstvo je nebesko kao kad žena uze kvasac i zamijesi ga u tri mjere brašna dok sve ne uskisne.« Sve je to Isus mnoštvu zborio u prispodobama. I ništa im nije zborio bez prispodoba – da se ispuni što je rečeno po proroku: Otvorit ću u prispodobama usta svoja, iznijet ću što je sakriveno od postanka svijeta. Tada otpusti mnoštvo i uđe u kuću. Pristupe mu učenici govoreći: »Razjasni nam prispodobu o kukolju na njivi.« On odgovori: »Sijač dobroga sjemena jest Sin Čovječji. Njiva je svijet. Dobro sjeme sinovi su Kraljevstva, a kukolj sinovi Zloga. Neprijatelj koji ga posija jest đavao. Žetva je svršetak svijeta, a žeteoci anđeli. Kao što se kukolj sabire i ognjem sažiže, tako će biti na svršetku svijeta. Sin će Čovječji poslati svoje anđele da pokupe iz njegova kraljevstva sve zavodnike i bezakonike i bace ih u peć ognjenu, gdje će biti plač i škrgut zubi. Tada će pravednici zasjati poput sunca u kraljevstvu Oca svojega.« »Tko ima uši, neka čuje!« Riječ Gospodnja.
KOMENTAR: PUSTITE NEK OBOJE RASTE
Događa nam se da se zgražamo i snebivamo nad grijesima drugih ljudi. I ne možemo vjerovati da to netko može učiniti, kad ono: baš to, ako ne i gore, dogodi se bilo meni, bilo nekom najbližem iz moje obitelji…
“Više puta i na više načina” Isus nam govori upravo to. Da ne sudimo. Da ne upiremo prstom. Da ne vodimo “istrebljivačke ratove”. To nam govori današnja prispodoba. Eno. Na polju iznikli zajedno pšenica i kukolj. I, brzoplete sluge, čistunci i nemilosrdnici, pošli bi odmah da iskorijene zlo. Gospodar veli: Ne. Jer, naravno, dok bi čupali kukolj, pogazili bi ili nehotice počupali i pšenicu. Bolje je pričekati do žetve. Jer, tko zna, možda i nije bio kukolj ono što je izgledalo kao kukolj, a možda – u Boga je sve moguće! – Bog učini da se kukolj preobrazi u pšenicu…
Evo primjera. Nije li Petar izgledao kao kukolj, kao nekorisni korov na njivi Gospodnjoj kad je ono zatajio sve u što je vjerovao, kad je zanijekao Učitelja za kojim je pošao? Nisu li Ivan i Jakov izgledali kao štetni korov kad su ono htjeli biti prvi uz Isusa, unoseći zavist i zlu krv među apostolima? Nije li ono Pavao izgledao kao po život opasni korov kad je progonio kršćane i na sebe navukao krv nevinih ljudi? Pa ipak, Isus je čekao da – njegovom milošću – u tim ljudima ona klica milosti raste do punine. Tako je u njima prava Kristova pšenica zatomila kukolj.
Pustite nek oboje raste! Ima u meni i pšenice i kukolja. Gospodin jednostavno želi meni dati vremena da – njegovom milošću – u meni pšenica izbori pobjedu nad kukoljem.
Pustite nek oboje raste! To je Kristova poruka za mene dok gledam druge ljude. Ne sudim i ne želim suditi. Bog će providjeti da milost bude djelatna u svakom čovjeku. Zato ću moliti Gospodina da i meni dade svoju strpljivost. Poglavito za one koji su mi najbliži.
Da budem pun strpljive ljubavi prema mome ocu ili majci za koje mi se čini da u zadnje vrijeme imaju čudne prohtjeve, prema mom djetetu kojemu, po mom mišljenju, u glavi nije ništa doli igra, prema mome bratu za kojeg smatram da hoće da mu cijeli život pomažem, prema mome župniku koji je, koliko mi se vidi, tipičan primjerak devetnaestog stoljeća, prema mom bračnom drugu za kojeg u zadnje vrijeme primjećujem da živi kraj mene, a ne sa mnom, prema mojim kolegama s posla, prema mome šefu… Pustite nek oboje raste!
