Evanđelje: Iv 15,1–8
Svi su se pobožni Židovi tih dana nalazili u Jeruzalemu, tako da je grad sa svim hodočasnicima, prema nekim procjenama, znao dosezati populaciju od tada nevjerojatnih milijun ljudi. Židovi bi danomice dolazili u Hram na molitvu i prinošenje žrtava, pa tako i Isusovi učenici. U Hramu se, kako nam svjedoči povjesničar Josip Flavije, nalazio jedan vrlo zanimljiv ukras: oko unutarnjih hramskih vrata obavijala se ogromna zlatna loza sa zlatnim grozdovima veličine čovjeka. Ovaj je prizor hodočasnike trebao podsjetiti na jedan događaj iz Knjige Brojeva: nakon što su izišli iz Egipta, dok su putovali prema obećanoj zemlji, Izraelci su poslali uhode da izvide zemlju. Kada su se uhode vratili, donijeli su grozd koji je bio toliko velik da su ga dvojica morala nositi na motki (usp. Br 13,23). Zemlja koju im je Bog namijenio bila je vrlo rodna, a ovi ogromni zlatni grozdovi trebali su podsjećati hodočasnike da ni kiša, ni sunce, ni geografska lokacija, ni znanje, ni njihove sposobnosti neće učiniti da zemlja dadne bogate plodove, nego Božja prisutnost koja se nalazi iza hramskih vrata. Apostoli su toga jutra bili u Hramu s Isusom pa im je ova slika zasigurno bila pred očima dok im je govorio o trsu i lozi. Kao Židovi, znali su da čovjekov život može biti plodan samo ako slijedi Božji zakon, no Isus ide i korak dalje: on za sebe tvrdi da je on ta Božja prisutnost i da će plodan život imati onaj koji ostaje u njemu. Kako? Prvo, tako što će piti njegovu krv, a drugo, kako sam kaže, „po riječi koju sam vam zborio“ (Iv 15,3). Božja riječ (odnosno Sveto pismo) i pričest dva su dijela svete mise: to su dva načina na koja Isus ulazi u naš život i mi u njegov. Naš život može doseći puninu i biti plodonosan isključivo ako smo s njime, ako živimo sakramentalnim životom – jedemo njegovo tijelo i slušamo njegovu riječ. Cijelu propovijed pročitajte na www.sagud.xyz
