Večer je. Ako otvorimo Evanđelje, vidjet ćemo da su učenici proveli cijeli dan slušajući Isusove prispodobe. Među njima se svakako ističe ona o sijaču (usp. Mk 4,3–20), no čini se da je apostoli nisu razumjeli, tj. da je Isusova riječ pala na kamenito tlo. Jer, iako su učenici sve vrijeme bili s Isusom, slušali njegove riječi i s radošću ih primali, kada nastaju nevolje, odmah ih obuzima strah i tjeskoba zato što one u njima nemaju duboka korijena (usp. Mk 4,16s), odnosno oni nemaju vjere. Njima su na pameti zemaljske brige, a ne Božja riječ. Za razliku od učenika, Isus mirno spava, što je, priznat ćemo, poprilično umijeće: spavati na lađi usred oluje. Slobodno možemo reći da Isus namjerno spava kako bi učenicima (u koje se ubrajamo i svi mi) dao dvije važne pouke. Prva glasi: iako će u životu biti raznih oluja i nevolja, dokle god smo s Isusom, ne moramo se bojati.
Ponekad će nam se činiti kao da je Bog zaspao i da ga stvarno nije briga za našu nevolju, no čak i kada spava ili ga ne čujemo, on je s nama i čeka pravi trenutak da ustane te jednom riječju smiri oluju i odagna svaku tjeskobu. Druga nam Isusova lekcija govori da se ne brinemo toliko za pogibiju tijela koliko za pogibiju duše. Učenici optužuju Isusa da mu nije stalo što će pomrijeti (usp. Mk 4,38). Njemu je, naravno, itekako stalo do njihovih života, ali ga više brine jedan drugi problem, a to je nevjera učenika. Nevjera je gora od smrti, jer onaj tko vjeruje može i samu smrt pobijediti.
Nevolje, oluje, noć duše i tjeskobe jako su neugodne pojave, ali mogu biti vrlo korisne jer nam otkrivaju jesmo li prihvatili Božju riječ. Iako se u Evanđelju navodi da je Isus spavao, zapravo su učenici bili ti koji su duhovno zaspali: nisu bdjeli i razmatrali Božju riječ u svome srcu, nego su jurili za svojim planovima i obavezama. Cijelu propovijed pročitajte na www.sagud.xyz
