Evanđelje: Kako Isus odabire svoje učenike? Javnim natječajem, pa nakon što se jave kandidati, prouči njihove životopise, obavi intervjue i odabere najprikladnije? Ne. Možda poput našeg nogometnog izbornika šalje skaute po terenima gdje igraju naši dečki, dugo promatra koji su najbolji za koju poziciju i onda ih pozove u kamp reprezentacije? Ne. Isus poziva koga je odlučio pozvati. Rekli bismo vrlo netransparentno i s vrlo nejasnim kriterijima. Želi uspostaviti kraljevstvo, a u prve redove poziva neobrazovane težake, ljude sumnjive prošlosti ili one s vrlo malo životnog iskustva. No to i nije neka novost: isto je radio kroz čitavu povijest. U prvom čitanju vidimo da Bog za proroka poziva jednog poljoprivrednika. Postojali su u to doba u Izraelu, možemo ih tako nazvati, školovani proroci: ljudi koji su živjeli u zajednicama i profesionalno se bavili time da kralju i drugim ljudima očituju Božju volju. To je bio njihov posao. No Bog takvoga ne odabire. Zato se Amos brani: „Nisam ja prorok, ni proročki sin“ (Am 7,14), nisam se školovao da objavljujem Božju volju, nego „Gospodin me uze“(r. 15). Kako je Gospodin uzeo Amosa, tako poslije uzima i apostole. Kada bi Bog odabirao po kriteriju nečijih sposobnosti, tada bi ti njegovi učenici na širenju kraljevstva većinom radili svojim silama i sposobnostima. No Pavao naglašava da „njegovom krvlju, imamo otkupljenje, otpuštenje prijestupa po bogatstvu njegove milosti“ (Ef 1,7). Svaki prorok, svaki kršćanin sve što radi čini snagom njegove milosti, a ne svojom mudrošću ili sposobnošću. Bog ne poziva sposobne, nego osposobljava pozvane, zato da bude bjelodano da je on taj koji djeluje po prorocima i svetima, pa da hvalu i slavu podamo njemu, a ne ljudima, jer u suprotnom padamo u idolopoklonstvo. Cijelu propovijed pročitajte na www.sagud.xyz
