Zagrebački pomoćni biskup mons. Ivan Šaško predvodio je u nedjelju, 22. siječnja 2017. godine euharistijsko slavlje u Župi Navještenja Gospodinova na zagrebačkim Vrbanima, tijekom kojeg su dvojica bogoslova, Marko Toplak i Alen Vrbek iz župe Uzvišenja Svetoga Križa, Sveti Križ Začretje, primljena među kandidate za svete redove u Zagrebačkoj nadbiskupiji.
Uvod i homilija biskupa Šaška
Danas smo snagom Božjega Duha pozvani da ovdje proslavimo dan radosti našega zajedništva vjere u Kristovo uskrsnuće i zajedništvo u ljubavi nebeskoga Oca. U tome zajedništvu pozdravljam vas, braćo i sestre župljane župe Blagovijesti, pozdravljam braću svećenike, a osobito rektora Nadbiskupskoga bogoslovnog sjemeništa, prečasnoga gospodina Anđelka Košćaka i ostale poglavare kao i velečasnoga gospodina župnika Danijela te ostale župnike koji su dragocjena pratnja bogoslova.
Uistinu je ova prisutnost Bogoslovije i bogoslova u živoj zajednici vjernika. Zato s posebnom radošću pozdravljam dvojicu bogoslova koje primamo među kandidate za svete redove u Zagrebačkoj nadbiskupiji. Zahvaljujemo Bogu za njegov poziv i za njihov odaziv.
Dragi Marko i Alene, danas sa svojim životima istupate pred nas, okruženi odgovornima za vaš odgoj, okruženi svojim kolegama i vjernicima koji predstavljaju našu Nadbiskupiju, a ja ću u ime našega nadbiskupa, kardinala Josipa Bozanića, koji se molitvom i pozdravima pridružuje ovomu slaviteljskom zajedništvu, primiti vašu spremnost da u Zagrebačkoj nadbiskupiji živite svoj svećenički poziv.
S vama su danas u molitvi i vaši najbliži (roditelji, braća i sestre, rodbina) koji su, vjerujem, ostavili duboke tragove u vašemu životnom hodu. Samo u ovo slavlje stane sva naša prošlost sadašnjost i budućnost. Sve titraje blizine, prihvaćanja, kušnja i dvojba, sve osjećaje i molbe s pouzdanjem povjeravamo Gospodinu.
A na početku ga zamolimo da unese svjetlo u naše savjesti i da nam udijeli ljepotu oproštenja grijeha za koje se skrušeno kajemo.
Homilija
Liturgijska čitanja: Iz 8, 23b – 9, 3; Ps 27, 1.4.13-14;
1Kor 1, 10-13.17; Mt 4, 12-23
I. Čuli smo o svjetlu u mraku, o umnoženoj radosti, o skidanju tereta. Osjetili smo božićnu vedrinu sigurnosti Božje blizine. Čuli smo apostola Pavla koji upozorava kršćane u Korintu da budu iste misli, da se ne dijele međusobno; da ne zaborave Krista, da im nebitno ne bi postalo bitnim.
U nama je ostao poziv na obraćenje i jednostavna dubina Isusova poziva braći Petru i Andriji, Jakovu i Ivanu. Sve je nekako u pokretu, u zamahu, oduševljenju i završna slika mnoštva koje iz svih krajeva hrli za Isusom…
Sviđa mi se, braćo i sestre, u Božjoj riječi primijetiti i upozoriti na detalje, jer u tim detaljima – baš kao i u životu – nalazimo istinu. Današnje je Evanđelje uokvireno u dvije pomalo suprotstavljene rečenice: Kad je Isus čuo da je Ivan predan, povuče se u Galileju. To je početak. A završetak glasi: Za njim je pohrlio silan svijet iz Galileje, Dekapola, Jeruzalema, Judeje i Transjordanije.
II. Najprije smo čuli da je Ivan ‘predan’. I znamo da je i Isusov završetak na zemlji u ‘predanosti’. Sin Božji bit će predan; on se predaje u ruke ljudima. U euharistijskoj molitvi, u srcu svete mise, slavimo predanje: One noći kad je bio predan, on uze kruh, uze kalež. U tome predanju prepoznajemo svaki dar.
Drugi je detalj da se Isus povukao u Galileju. Nije otišao u središte, u poznatost. I za to će doći vrijeme. Trebao je nepoznatost, skrovitost, neočekivanost. Iz susreta s Bogom i sa samima sobom proizlazi smisao; ne iz nametljivosti, iz dojma važnosti i veličine.
Isus se nastanio u Kafarnaumu, mjestu ribara i poljodjelaca, tristotinjak metara uz zapadnu obalu Genezaretskoga jezera. To mu je bilo sjedište skoro tri godine. Kafarnaum nije bio ugledan kao Tiberijada, gdje je stolovao tetrarh Herod Antipa, nije bio bogat kao bogata Magdala.
Kafarnaum je bio na Putu uz more, znamenitoj carskoj cesti koja je od Egipta preko Damaska vodila u Mezopotamiju; granično mjesto koje je dijelilo Galileju od Golana; mjesto s carinarnicom na kojoj su se plaćale pristojbe za svu trgovačku robu. Područje je to miješanja trgovaca, kultura, naroda.
U toj pomiješanosti bilo je puno dodira s drugim religijama i za židovstvo neprihvatljivim običajima. Sve to nije bilo dobro viđeno iz Jeruzalema. Zvali su ju poganskom Galilejom.
Ali jednako tako, sjetimo se da je u Kafarnaumu, pred vjerom jednoga stotnika, Isus rekao da u Izraelu nije našao takve vjere (usp. Mt 8,10-11). Tu, u Kafarnaumu svećenicima i starješinama naroda reći će da će u kraljevstvo Božje prije njih carinici i bludnice. Taj narod, uronjen u tamu, vidjet će svjetlo; među njihovim brdima i brežuljcima pojavila se svjetlost zore koja govori o obraćenju na novi život.
Braćo i sestre, tamo gdje je tama našega života najgušća, obraćenje postaje najvidljivijim, jer obraćenje ne znači biti malo bolji ili učiniti koje dobro djelo više, nego dokinuti logiku umiranja i ne zatvarati oči pred Bogom u svome životu. Jer Bog nikada ne zatvara svoj pogled u susretu s nama.
III. Baš pogledom i riječju poziva prve učenike. Ugledao ih je u običnim poslovima, u ribarenju. Kaže se da ribari imaju tri važne vrline: ribari su strpljivi, osjetljivi su i ponizni. To su vrline koje trebaju gajiti svi kršćani, a posebno oni koji su pozvani u crkvenu službu.
To su obilježja našega Gospodina, suprotstavljene onomu što se danas nameće kao važno; odlike su to koje su suprotne sebičnosti. Ponajprije strpljivost nasuprot žurbi i naglosti; spremnost na trpljenje s drugima, što i znači strpljivost. Zatim osjetljivost i pozornost koja nastoji razumjeti, razmotriti s više strana, zauzeti se i ne osuditi. Suprotnost je to površnosti, ravnodušnosti i bezobzirnosti. Treća je odlika poniznost koja osluškuje, prihvaća u svijesti vlastite malenosti, kao suprotnost oholosti, nadmoći, osvajanja prostora i podvrgavanja drugih vlastitim ciljevima.
Gledajući pred sobom bogoslove, a među njima Marka i Alena, znamo da je Bog i njima uputio svoj pogled i svoju riječ koju su srcem razumjeli. Molimo da njihov odaziv bude u nesebičnosti i da izrasta iz dara, pomažući ljudima susresti Radosnu vijest.
Isus kaže apostolima da će ih učiniti ribarima ljudi. Ribari koji su pozvani, mrežom su iz morske tame izvlačili ribe. U biblijskome simbolizmu more nije neki ‘romantični prostor’; morske dubine su promatrane kao boravište opasnosti; posebno je to bilo jasno na Tiberijadskome jezeru, okruženom gorjem, gdje se brzo mogla pojaviti oluja; to je mjesto na kojemu se ni najiskusniji mornari nisu osjećali sigurnima.
IV. Lijepo je da nam je u ovome slavlju darovana upravo riječ o pozivu. U njoj se prije svega zrcali Crkva. I kada slušamo tu riječ ne samo iz Novoga zavjeta, nego – kako se kaže ‘stereo’ – i Stari i Novi zavjet, shvaćamo da smo dionici predivnoga ispunjenja Božjega obećanja. Njegova dara.
Izaija naviješta svjetlo, radost i slobodu, skidanje jarma, slamanje batine i šibe. Pavao piše o zajedništvu i o pripadnosti Kristu; Isus o Kraljevstvu, o liječenju bolesti i nemoći.
Ribari ljudi trebali su izvlačiti druge iz ozračja smrti; istrgnuti ih iz sila zla koje su prijetile potapanjem; biti svjetlo u tami, čak i onda kada su sami osjećali teret iste tame, jer njihovo svjetlo ima izvorište u Bogu. Radosna vijest današnjega dana jest naša pozvanost u kojoj nema niti jedne bezizlazne okolnosti, niti jednoga ugašenog života.
To je naša Crkva; takvu Crkvu gradimo od župne zajednice, dekanata do Nadbiskupije i cijele Crkve. U toj Crkvi Bog poziva ljude koji će biti u službi njegove prisutnosti, osobito euharistije i drugih sakramenata. Naš odgovor ima smisla, ako je dan u slobodi i otvorenosti srca, u spremnosti da se učvršćujemo u vjeri, nadi i ljubavi.
Marko i Alene, djelovanjem Duha Svetoga stigli ste do ovoga trenutka javnoga očitovanja svoje želje da se posvetite službi Bogu i ljudima u svetome redu. U lađi svoga života susreli ste Isusov pogled i njegovu riječ. Mi se radujemo vašemu odazivu, jer je vaš poziv i nama znak da Gospodin ne zaboravlja svoj narod. Uz vas su naše molitve i prihvaćanje vaše velikodušnosti koja je potpora svakomu kršćanskom zvanju.
Neka vaš odaziv bude pomoć svakomu čovjeku, svakomu roditelju, mladiću i djevojci da prepoznaju što Bog od njih želi. A svima neka pomogne živjeti obraćenje i nesebičnost.
Amen.
