NEDJELJNO EVANĐELJE Čitanje svetog Evanđelja po Luki U ono vrijeme: Isus progovori u sinagogi: »Danas se ispunilo Pismo što vam još odzvanja u ušima.« I svi su mu povlađivali i divili se milini riječi koje su tekle iz njegovih usta. Govorahu: »Nije li ovo sin Josipov?« A on im reče: »Zacijelo ćete mi reći onu prispodobu: Liječniče, izliječi sam sebe! Što smo čuli da se dogodilo u Kafarnaumu, učini i ovdje, u svom zavičaju.« I nastavi: »Zaista, kažem vam, nijedan prorok nije dobro došao u svom zavičaju. Uistinu, kažem vam, mnogo bijaše udovica u Izraelu u dane Ilijine kad se na tri godine i šest mjeseci zatvorilo nebo pa zavladala velika glad po svoj zemlji. I ni k jednoj od njih nije bio poslan Ilija doli k ženi udovici u Sarfati sidonskoj. I mnogo bijaše gubavaca u Izraelu za proroka Elizeja. I nijedan se od njih ne očisti doli Naaman Sirac.« Čuvši to, svi se u sinagogi napune gnjevom, ustanu, izbace ga iz grada i odvedu na rub brijega na kojem je sagrađen njihov grad da ga strmoglave. No on prođe između njih i ode.Riječ Gospodnja.
KOMENTAR: NAČIN NAVIJEŠTANJA, VELIČINA NAVJEŠTAJA
Kad svećenik počinje navještaj Božje Riječi prvo budi pozornost među slušateljima poklikom: „ Gospodin s vama!“ Ono što dalje slijedi nije više ljudski navještaj nego, Krist stoji u Nazaretu, Sidonu, Zaboku, Zagrebu … On u ruci drži knjigu i govori: „Danas se ispunilo ovo pismo što vam još odzvanja u ušima!“ Zato svećenik prije nego odloži knjigu na stalak ponizno ljubi knjigu a onda je odlaže, ostavivši je otvorenu. Knjiga Riječi Božje se ne zatvara. Narod kliče: „Slava tebi Kriste!“ A onda se narod počinje okretati oko sebe, prepoznavati ljude iz svakidašnjice, vidi onu dosadnu ženu, onog zločestog muškarca, onu glumicu, onog varalicu, vidi istu sirotinju i istu napirlitanost. Vidi istu bijedu i istu raskoš. “Ne pričaj nam o sirotama u Sarfati Sidonskoj ili o slijepcima iz Sirije o gubavcima u Kafarnaumu… Mi živimo ovdje i sada.“ „Učini ovdje svoja velebna čudesa. I tu ima slijepih i hromih, gladnih i bez plaće, pritisnutih kreditima i bolestima. Moja žena boluje od raka a djeca su još tako mala.“
Kad su pogledali oko sebe udaljili su pogled od Krista i našli su se suočeni samo s nevoljama, zato ga izgurahu na rub brijega da ga strmoglave.. No on ode posred njih i produži dalje. Kad se počnemo okretati oko sebe i sebi, kad prestanemo upirati oči u Isusa, sve postaje besmisao. Sami smo zatvorili knjigu života i opet uronili u svoju bijedu i samoću, u svoju nevolju i beznađe. Dok smo gledali otvorenu knjigu kako je sve bilo zanosno i lijepo, zadivljujuće i novo. Zatvorivši knjigu izgurali smo Boga na rub brijega a tu se i sami nalazimo nad provalijom života. Bog odlazi dalje a mi ostajemo. Natrag nemamo kome a naprijed ne možemo. Prošao je naš milosni čas pohođenja.
Kada će opet doći? Zavisi od nas i našega razmišljanja. Zavisi o tome koliko u otvorenoj knjizi nastaloj u vremenu otkrivamo bezvremenost, vječnost.
