Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
U ono vrijeme: Reče Isus: »Ovce moje slušaju glas moj; ja ih poznajem i one idu za mnom. Ja im dajem život vječni te neće propasti nikada i nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke. Otac moj, koji mi ih dade, veći je od svih i nitko ih ne može ugrabiti iz ruke Očeve. Ja i Otac jedno smo.« Riječ Gospodnja.
KOMENTAR: Pojam pastira poznat je još iz plemenskih vremena, ali je današnjem naraštaju gotovo potpuno izblijedio u sjećanjima. Moderni čovjek ne može prihvatiti nikoga o kome bi bio ovisan, pa čak, ni samoga Boga. Često i nesvjesno niječe svaki autoritet vjerujući da je sam sebi svrhom. Zato svako pokoravanje doživljava kao poniženje jer: ‘Ja sam svoga tela gospodar!’ Svaki pastir najprije bi stjecao iskustva od drugih a onda bi sam postao pastir, vođa. U židovskoj prošlosti kao izvanredni pastiri isticani su: Abraham, Mojsije, David… U konačnici Bog, Jahve, ostaje kao jedini pastir pa zato i psalmist pjeva: „Gospodin je pastir moj, ni u čem ja ne oskudijevam. Na poljanama zelenim On mi daje odmora:“(ps. 22).
Isus naziva upravo sebe „dobri pastir“ da podsjeti slušatelje na njihovu prošlost, ali i da navijesti novo doba, mesijansko doba, željno iščekivano kroz povijest. Ovca je u potpunosti ovisna o pastiru. Zbog svoje kratkovidnosti (ne vidi dalje od pet metara) mora slušati glas pastira i po njemu se ravnati da stigne do sočnih pašnjaka i bistrih izvora. Ako zaostane ili se udalji od pastira ona je izgubljena. Najamnik kreće dalje i ne obazire se na izgubljenu, jer mu je cilj obaviti pogođeni posao što prije i sa što manje truda, podići dogovorenu plaću i ostaviti ovce. Dobri pastir se zaustavlja i kreće u potragu za izgubljenom sve dok je ne nađe i raduje se zbog toga što je nisu prije njega pronašli vukovi i zapečatili njezinu sudbinu. Isus je taj dobri pastir komu je stalo do svakoga čovjeka i ne želi da itko propadne ili bude zauvijek izgubljen. Židovi to ne razumiju i zato ga ne prihvaćaju.
Mi smo toliko puta čuli taj Isusov govor i njegov poziv, pa se opet često događa da, poput obične ovce, napuštamo stado = zajedništvo Crkve; nedjeljne susrete = plodne pašnjake; bistre izvore = euharistija, sveta pričest; sigurnost tora = međusobno prihvaćanje. A onda lutamo bespućima svijeta tražeći sigurnost tamo gdje se ne možemo trajno nasititi. Posljedice toga su sve češće duhovne bulimije i anoreksije koje vode u sigurnu smrt duše. Poslušajmo zato Isusovu poruku: „Ja sam Pastir Dobri. Ovce moje slušaju glas moj, ja ih poznajem i one idu za mnom.“
