Grupa vjernika zabočke Župe svete Jelene Križarice je boravila u Rezidenciji Družbe Isusove u Opatiji za vikend od 23.6.2017. – 25.6.2017. te su prisustvovali duhovnoj obnovi ili duhovnim vježbama.
Ovako u jednoj rečenici to izgleda novinarski jednostavno, jer je rečeno sve minimalno: tko , što, gdje i kada. Zapravo, ono najvažnije se teško može ugurati u nekakav obični format vijesti, pa ćemo probati doći i do – kako je to izgledalo.
Za nas obične putnike-vjernike koji nismo formalni članovi nikakvih crkvenih zajednica, udruga i sl., ovakav susret je bilo nešto novo i drugačije, u odnosu na aktivnije članove crkvenih zajednica koji imaju puno više iskustva i prijeđenih kilometara sa sličnih druženja.
Već s prvim kilometrima vožnje u autobusu naslućivala se vesela, opuštena i nadasve raspjevana atmosfera. Pogotovo ovo posljednje – raspjevano, to je valjda glavni epitet kojim bi se mogla opisati cijela grupa. Tako se nekakvo slučajno dremuckanje zamijenilo ili s pjevanjem ili, oni manje vještiji, s opuštenim slušanjem poznatih duhovnih pjesama uz pokoju molitvu. Podsjeća to i više nego jako na ona neka davna prošla vremena đačkih i mladenačkih izleta kada je pjesma bila glavni pratitelj svih putovanja, gdje putnici postaju kreatori veselih i opuštenih trenutaka vožnje. Tako ovakva raspjevana vožnja nikako nije bila samo vožnja. U jednom trenutku se malo trgneš pogledom kroz prozor:
„Gle, pa već smo u Rijeci, kad brže?!“
Dolaskom na odredište ispred isusovačkog samostana u Opatiji krenu one formalnosti s iskrcajem s jednim detaljčićem koji nikako ne može ostati neprimijećen. Još smo se malo petljali oko kofera, a raširenih ruku i još šireg osmjeha dočekalo nas je toplo i nasmijano lice patra Zvonka Vlaha, voditelja duhovnih vježbi. U tom osmjehu bilo je sadržano i puno više od obične dobrodošlice, kao da nam poručuje:
„Eto sada ste tu u mojim rukama na sigurnom, samo se opustite i slijedite sve lijepom što smo za vas pripremili.“
Kada netko dođe prvi puta u ovakvu jednu rezidenciju Družbe Isusove i nema baš nikakvih iskustava s nekim sličnim samostanima, sasvim je prirodno da ima i neke drugačije slike o tome kako bi to sam boravak u takvoj ustanovi trebao izgledati. Nakon toga slijedi ugodno iznenađenje o komforu, čistoći i urednosti soba za goste te svih ostali prostorija. Prozračne i svijetle sobe s kupaonicom, s besprijekorno speglanim snježno bijelim plahtama i još bjelijim mirisnim ručnicima, bez imalo prašine, paučine, ali vjerovali ili ne čak i bez muha i komaraca.Mislim da ćemo morati od patera Zvonka nekako saznati koja je to tajna molitva i kakvom tehnikom se mora moliti pa da rastjera sve nepoželjne muhe, komarce, pauke i sve ostale potencijalno uznemiravajuće kukce i bube.
Pa kada otvoriš širom prozor, oko tebe caruju mir i tišina uz onaj dobro poznati opojni miris finog raslinja s laganom notom eteričnih ulja iz bogatstva rascvjetalih cvjetnih grmića.To sa smještajem i nije najvažniji detalj boravka na duhovnim vježbama, no teško se oteti dojmu da cijeli prostor odiše jednom vrstom jednostavnosti i urednošću, taman onoliko koliko ti treba.
Duhovne vježbe su započele večernjom svetom misom, večerom i susretom na dvorištu poslije večere. Da su Zabočani stigli u Crkvu Navještenja Blažene Djevice Marije moglo se primijetiti već na prvoj misi i nakon prvih otpjevanih pjesama. Izvana da je netko slušao, izgledalo bi da je barem duplo više pjevača. Uz visoku akustiku koju crkva ima to je jednostavno odjekivalo.
Od prve večere u petak, pa do posljednjeg ručka u nedjelju, obroci u blagovaonici nisu bili samo – idemo nešto pojesti i popiti. Bili su drugačiji od onih na koje smo naviknuli kada odemo na bilo koje turističko putovanje. Svi stolovi su spojeni u jedan veliki stol i hrana se poslužuje kao u jednoj malo većoj obitelji od nekih 30-tak članova, uz neizostavnu molitvu i blagoslov. Kao što se za urednost soba brinu domaćice, tako je i za ukusne obroke zaslužna kuharica čije kulinarske kreacije nose u sebi mirise Kvarnera uz podosta pravih domaćih namirnica. Ima nečeg posebnog u svim obrocima na duhovnim vježbama, jer osim blagovanja putem mirisno-okusnih osjetila, postoje i dodatni začini koji se uz kratku molitvu rasipaju po svakom tanjuru. Teško je reći da li je tu veći majstor kuharica s bogatim iskustvima rada u najboljim hotelima ili pater Zvonko Vlah uz čiju energičnost, i nasmijanost sve poprima svečarsku notu.
Svaka večer je završavala susretom na dvorištu. Meni osobno najdraži oblik naših susreta, zato što je to bilo nekako neformalno i najopušteniji način druženja. Sjediš pod brajdama i napajaš se mirisima okolnih biljaka i snagom dobronamjernih poruka patra Zvonka o tome kako se uz malo dobre volje može otvoriti svako srce koje je jednostavno stvoreno da širi ljubav.
Mislimo li da znamo sve o ljubavi, ili nam se čini kao da smo još uvijek u nekoj osnovnoj školi za to? Odgovori koje nam je ponudila ova duhovna obnova, zapravo su prilično moderni i prate današnji trenutak visoko tehnološki orijentiranog čovjekovog života. Drugi večernji susret je bio posebno nježan, a nije mogao biti drugačiji, jer se govorilo o nježnosti i o tome kako se osloboditi od svih strahova koji nas udaljavaju od svih malih sitnih pažnji, uzajamnosti davanja. Zadivljujući je cijeli stil na koji je pater Zvonko tu večer iznosio svoje misli. Trudio se da mu glas bude ispunjen nježnošću – da je i na taj način tako jednostavno ilustrirao kako se treba trenirati nježnost, za početak.
Bili su tu susreti i u malenoj crkvenoj kapelici. Ispreplitale su se teme, gdje smo naučili i neke zanimljive povijesne detalje, kao npr. o tome kako je nastala molitva Oče naš. Bilo je tu i dosta objašnjenja i tumačenja koji su stvarni uzroci ljudskih patnji i kako ih se jednostavno može savladati.
Jedna od zanimljivijih tema, barem meni, je sve ono što smo mogli čuti o tome kakvu veliku moć i snagu za bilo koji oblik našeg mira (duhovni, unutarnji, vanjski, intimni,….) ima tišina. Obična tišina.
Moram priznati da nisam nikoga do sada čula da o moći tišine govori tako poticajno od patra Zvonka.
Da nismo ništa drugo radili ta tri dana, već samo „trenirali“ tišinu i šutnju, imali bismo nevjerojatnu duhovnu obnovu. Dok ne probaš i nemaš pojma koliko je teško trenirati tišinu i šutnju, barem svima nama koji imamo možda pojačanu potrebu za pričanjem.
Na tišinu se nastavila i tema o moći slušanja, ali ne onom pasivnom slušanju, već onom koje nas pokreće na neko djelovanje, akciju i promjenu na bolje.
Kada bi se bilo koja od tema koje smo slušali izdvojila iz konteksta boravka u Rezidenciji Družbe Isusove i ciljanih duhovnih vježbi, onda bismo mogli lagano zaključiti da smo o njima puno puta slušali i čitali i to na razne načine kroz razne izvore educiranja. Ono što je na ovoj duhovnoj obnovi ona neka dodatna vrijednost koja postoji samo tu, je jedna naglašena i jaka energičnost, srčanosti i strast voditelja patra Zvonka Vlaha koji se cijelim svojem bićem daje u prenošenju misli i praktičnih preporuka o najsloženijim ljudskim poteškoćama na jedan prilično jednostavan i motivirajući način.
Mise u crkvi su bile onoliko drugačije koliko su to Zabočani učinili da bude tako. Čitačice su svoj posao odradile vokalno jako izražajno, što nikako nije prošlo neprimijećeno. Ono što također nije moglo proći nezapaženo je velika snaga i energija koju je za sobom ostavila pjesma, osobito na nedjeljnoj misi.
To je ono kada pjevaju svi: i oni kojima je to skoro pa profesija, do onih koji su u tome ipak samo amateri, do onih koji propjevaju poneseni dobrim notama mada se deklariraju da su antitalenti za glazbu.
Tako je nakon Zabočana i naše pjesma ostala jedna snažna pozitivna vibracija koja se poput jeke proširila i ostavila jedan lijepi pečat ugraviran tamo negdje u nevidljivim prostorima samostana. Bila je to i najveća zahvala Družbi Isusovoj na lijepom gostoprimstvu i druženju.
Zahvalu u ime župnika Marijana Culjaka, kao i svih nas sudionika ove duhovne obnove uputio je gosp. Marko Bilić župni suradnik kojeg vam donosimo u video prilogu u cijelosti
Osim lijepih susreta na dvorištu, u kapelici i crkvi, kakav bi to bio boravak u Opatiji u mjesecu lipnju, a da se ne bacimo u more. Tako smo imali i dovoljno vremena za osvježenje u moru i uz more i s morem, kako god je kome više odgovaralo. Sunce nam je bilo prijatelj sve do povratka kući.
Ako se početak može izraziti jednom rečenicom, onda bi tako završna rečenica ovog susreta u Domu duhovnih vježbi u Opatiji bila:
Drugačiji, posebni susreti, svakako iznad početnih očekivanjakoji su polaznike doveli do buđenja nekih uspavanih duhovnih snaga i to na način koji može biti svakome dohvatljiv bez obzira na sve razlike koje imamo.
Tekst: Jadranka Vorih-Basa
Foto i video: Darko Fiket
