Čitanje svetog Evanđelja Luki
U ono vrijeme: Reče Isus farizejima: »Bijaše neki bogataš. Odijevao se u grimiz i tanani lan i danomice se sjajno gostio. A neki siromah, imenom Lazar, ležao je sav u čirevima pred njegovim vratima i priželjkivao nasititi se onim što je padalo s bogataševa stola. Čak su i psi dolazili i lizali mu čireve. Kad umrije siromah, odnesoše ga anđeli u krilo Abrahamovo. Umrije i bogataš te bude pokopan. Tada u teškim mukama u paklu, podiže svoje oči te izdaleka ugleda Abrahama i u krilu mu Lazara pa zavapi: ’Oče Abrahame, smiluj mi se i pošalji Lazara da umoči vršak svoga prsta u vodu i rashladi mi jezik jer se strašno mučim u ovom plamenu.’ Reče nato Abraham: ’Sinko! Sjeti se da si za života primio dobra svoja, a tako i Lazar zla. Sada se on ovdje tješi, a ti se mučiš. K tome između nas i vas zjapi provalija golema te koji bi i htjeli prijeći odavde k vama, ne mogu, a ni odatle k nama prijelaza nema.’ Nato će bogataš: ’Molim te onda, oče, pošalji Lazara u kuću oca moga. Imam petero braće pa neka im posvjedoči da i oni ne dođu u ovo mjesto muka.’ Kaže Abraham: ’Imaju Mojsija i Proroke! Njih neka poslušaju!’ A on će: ’O ne, oče Abrahame! Nego dođe li tko od mrtvih k njima, obratit će se.’ Reče mu: ’Ako ne slušaju Mojsija i Prorokâ, neće povjerovati sve da i od mrtvih tko ustane.’« Riječ Gospodnja.
KOMENTAR: GOLEMA PROVALIJA
Premda je u prispodobi lako staviti naglasak na Božji sud, koji se nekome može činiti nemilosrdnim, u središtu odlomka stoji riječ ‘provalija’ koja nakon smrti dijeli bogataša od siromašnog Lazara. Bogataš nema imena. Njegov je život poput biljke bez tla, cvijeta bez vaze, ispraznost. On postoji ali kao da ga nema. Siromah ima ime – Lazar – što doslovno znači: Bog je pohitio u pomoć. Ime znači povijest, obitelj, mogućnost spomena, susreta, zajedništva. No, ‘provalija’ koja dijeli spašene od onih koji su osuđeni na propast, nije postavljena tek Božjim sudom.
Bogataš je već za života ‘iskopao’ jaz između sebe i svih onih koji mu nisu bili potrebni: „odijevao se u grimiz i tanani lan i danomice se sjajno gostio“, a siromašni je Lazar „ležao sav i čirevima pred njegovim vratima i priželjkivao nasititi se onim što je padalo s bogataševa stola“. Oni su za života bili sasvim blizu, ali bogataš nije zamjećivao siromaha. Lazar mu je bio nadomak pred njegovim vratima, ali daleko od njegova pogleda i njegova srca. Jaz je iskopan sebičnošću, sljepoćom za bližnje i potrebite. Iskopan je u bogataševu srcu, u lažnim sigurnostima, u brizi samo za prolazno, u neosjetljivosti za bližnje.
Bogataš je stoga ostao u zaboravu, u provaliji osude, a kršćanska je dosjetljivost u imenu Lazar našla nadahnuće za djelotvorne ljubavi prema bolesnima, siromašnima i odbačenima: ‘lazereti’ su nekoć bili mjesto skrbi za oboljele od kuge. Ondje gdje je strah od bližnjega iskopao jaz, ljubav je sagradila most. Možda je i u našoj blizini netko potrebit, a daleko od srca.
