Hodočašćem svećenika Zagrebačke
nadbiskupije te otkrivanjem kipa sluge Božjega kardinala Franje Kuharića
ispred župne crkve u Pribiću u srijedu 2. listopada 2019. godine
obilježava se 100. obljetnica kardinalova rođenja. Tim smo povodom
razgovarali s autorom kipa sluge Božjega kardinala Franje Kuharića,
akademskim kiparom Tomislavom Kršnjavijem, iza kojega je u 23 godine
umjetničkog rada više od stotinu rješenja, a potomak je slavnog Izidora
Kršnjavija. Inače, brončani kip sluge Božjega kardinala Franje Kuharića
visok je 220 cm i izliven u Ljevaonici umjetnina Ujević.
U jednom svom intervjuu na pitanje tko je Tomislav Kršnjavi, vi
ste odgovorili sljedeće: Možda je i na neki način nemoguće odvojiti
mene, moju osobu, od poziva kojem sam se posvetio. Uzelo me kiparstvo i
ponijelo, do kraja, kao da sam jedino to i mogao biti. No ono što sam s
godinama sve više shvaćao, kiparstvo nije cilj niti bit, kiparstvo je za
mene samo alat, instrument da mogu sve jasnije izraziti ono od čega
živim i za čim neprestano pokušavam uvijek iznova ići, a to je Ljubav
Božja. Sada bi moja starija djeca odmah rekla : ‘Tata, pa ti o čemu god
počneš pričati, sve odmah dovodiš do Boga!’ Što mogu?
Kiparstvo za mene doista nije posao. Nosim ga u srcu i svi ti zadaci
koje dobijem za mene su pozivi da izrazim to zajedništvo s Bogom i tu
Božju ljubav. Posebno kada se radi o sakralnim skulpturama za sakralne
prostore. U tome me na poseban način prati kardinal Kuharić sa svojim
biskupskim geslom – Bog je ljubav. S kardinalom Kuharićem intimnije sam
se upoznao prije desetak godina kada sam pobijedio na natječaju za
izradu njegova poprsja koje je postavljeno u Hrvatskom saboru. Tada sam
kroz molitvu i kroz čitanje o kardinalu Kuhariću doživio tu blizinu s
njim koja me, kao i blizina kardinala Stepinca, prati na mom životnom i
kiparskom putu. Potom sam radio kip kardinala Kuharića koji je
postavljen u Petrinji pored crkve sv. Lovre koji me doveo i do ovog
najnovijeg poziva za izradu kardinalova kipa povodom obilježavanja 100.
obljetnice rođenja, a što smatram velikom čašću i velikom milošću da sam
izabran.
Kako je došlo do ove inicijative i odakle nadahnuće za ovakvo
rješenje kipa sluge Božjega kardinala Kuharića koji u ruci drži
pokaznicu s Presvetim?
Inicijativa je postojala već nekoliko godina, a upravo je, kako sam
rekao, kardinalov kip iz Petrinje bio zaslužan za poziv iz Zagrebačke
nadbiskupije 2017. godine u smislu da bi se takav drugi odljev postavio i
u Pribiću. Dosta sam o tome razgovarao s mons. Ivanom Šaškom, mons.
Mijom Gorskim i mons. Nedjeljkom Pintarićem ispred Zagrebačke
nadbiskupije kao naručitelja, i kad smo već došli do trenutka da bi se
počeo raditi taj drugi odljev, počeli smo razgovarati o tome da bi možda
trebalo unijeti neke preinake s obzirom na kip u Petrinji.Dano mi je to
na razmišljanje pa sam predložio da kardinal Kuharić u ruci drži
pokaznicu s Presvetim. Ta ideja je prihvaćena, no s obzirom na nju,
odlučeno je da lik kardinala bude u liturgijskoj odjeći koja se nosi
prilikom klanjanja i blagoslova s Presvetim.Sve se na neki način
providonosno poklopilo tako da smo došli do konačnog rješenja lika
kardinala Kuharića koji s Presvetim u ruci ispred župne crkve poziva na
susret s Presvetim i ide u susret s Isusom svakom čovjeku. Dodatnu
radost u meni je ovo rješenje izazvalo kad sam saznao da je ove godine
35. obljetnica veličanstvenog i povijesnog euharistijskog kongresa koji
se 1984. godine, upravo za vrijeme kardinala Kuharića održao u Mariji
Bistrici.
Kip je smješten na južnoj strani župne crkve u Pribiću i to
tako da je cijeli dan obasjan suncem od izlaska do zalaska što onda kipu
i detaljima kroz igru svjetla i sjene daje u svakom trenutku novi oblik
i dojam kretanja.
Da. To je i bila ideja kod nalaženja rješenja. Cijeloga dana sunce
obasjava kardinalov lik tako da promatrač s obzirom na kut pod kojim
sunce obasjava kip uvijek vidi neki novi detalj. Skulptura živi od
svjetlosti. Kardinalov kip u tom smislu nudi puno detalja. Na
liturgijskom ruhu u plitkim reljefima sam izrazio simbole euharistije –
listove vinove loze i klasje pšenice. Tu su zatim ljiljani iz
Kardinalova biskupskog grba, ruže kao simboli Blažene Djevice Marije, a
na leđima nalaze se slova IHS (Isus Krist Spasitelj), dok se na dnu
plašta nalazi reljef koji prikazuje bl. Alojzija Stepinca u molitvi pred
Majkom Božjom Dolskom. Njime sam htio istaknuti povezanost dvojice
velikih kardinala s krašićkim krajem i svetištem u Dolu.
Meni je jedan od najdojmljivijih detalja na kipu kardinalov
osmijeh pun radosti i topline. Kažu umjetnici da je osmijeh najteže
izraziti. Kako je vama to uspjelo?
Da, osmijeh je uistinu najteže izraziti. Posebno u slikarstvu. Niste
jedini koji ste mi to rekli. Vjerujem da mi je u tom zadatku pomogao
svojim zagovorom sam kardinal Kuharić. Taj njegov osmijeh je ono po čemu
ga svi pamtimo. Tim osmijehom kardinal je nosio Božju ljubav i blizinu u
susretu sa svakim čovjekom. Htio sam da svatko onaj tko bude gledao
kardinalov kip prepozna Isusov poziv i u tom kardinalovu osmijehu osjeti
radost i ljubav koju samo Bog može dati.
Pozicija kipa ispred župne crkve je također znakovita. Podsjeća
me na stalne pozive pape Franje da kao Crkva „izađemo“ na periferije,
da donesemo Isusa svakom čovjeku u realnost njegova života, a ne da
čekamo zatvoreni iza zidova da drugi dođu k nama. I s druge strane,
Euharistijski Isus u kardinalovim rukama, ukazuje nam na istinu koju kao
Crkva, kao Isusovi učenici nikad ne smijemo zaboraviti – da svoj „izvor
i uvir“ imamo upravo u Euharistiji.
Da. To je kardinal Kuharić – čovjek susreta i čovjek Euharistije koji je neumorno pozivao da živimo sakramentalno, da molimo.
Kad spominjete molitvu – može li umjetnik stvarati sakralnu umjetnost ako ne vjeruje u Boga?
Fizički se predmet može izraditi. Ima puno darovitih ljudi. No mislim
da se odjeci onoga što jesmo osjete na onome što činimo, u našim
djelima. U susretu s čovjekom jednostavno osjetimo tko vjeruje, a tko ne
vjeruje u Boga. Šteta je kada u sakralnim prostorima dođe do nekakvih
rješenja koja na neki način izražavaju i donose neka čudna ozračja pa se
pitate što je to i otkud tu. Imam dirljivih svjedočanstava, hvala Bogu i
to me jako veseli i potiče, ljudi koji su u susretu s nekim mojim
djelom bili dodirnuti Božjom milošću. Jedanput sam doživio da je
svećenik pred mojim kipom Majke Božje skinuo kapu i vidljivo dirnut
gledao u kip. Kad sam ga pitao zašto to, odgovorio mi je sljedeće:
„Tomislave da znaš pred kolikim sam ja kipovima vodio bogoslužja i
umjesto da gledam prema kipu, morao sam gledati u pod.“
Ovo me potiče na sljedeće pitanje koje je vrlo aktualno s
obzirom na to da se u suvremenim umjetničkim rješenjima prednost sve
više daje apstrakciji nad figurativnošću. Zašto je to tako? Jel’ to
odraz duha vremena u kojem živimo, a u kojem kao da se bojimo susreta sa
stvarnim licem čovjeka? Sa samim sobom jer nas ta figura, to lice
provocira, izaziva, otkriva nam naš egoizam i promašaje? Radije živimo u
apstrakciji, u bezličnim iluzijama o životu, svijetu i čovjeku.
Postoje vrlo lijepa i dobra umjetnička rješenja koja stilski pripadaju
apstrakciji. Kao kiparu, za mene nema sukoba između apstrakcije i
figurativnosti. Svaki dobar figurativan kip je i apstraktan i obrnuto.
Bitna je unutarnja mjera. Kip živi od svojih oblika i likovnosti. On
traži svoj prostor i najbolju mjeru u prostoru i u odnosu na prostor u
koji je postavljen. Kip mora biti dio cjeline. Oplemeniti prostor i
čovjeka koji ga gleda. Istina jest da su čovjek i figura na neki način
prognani iz području skulpture u „mainstream“ umjetnosti i to jest odraz
kulture koja u drugome, u čovjeku ne vidi blagoslov, nego konkurenciju,
protivnika. Ne smeta mi kad me netko proglašava „figurativnim kiparom“,
bez obzira što se to smatra dekadentnim za suvremenu umjetnost.
Na kraju razgovora opet ću citirati vaše riječi iz jednog intervjua: Svaki me novi kip raduje kao prvi. Posebno me u životu pratila svetkovina Svih Svetih, jako mi je drag taj dan kada nas Nebo gleda na poseban način. Možda zato što kada god dobijem zadatak izraditi kip kojeg novog sveca, ja ga odmah doživljavam prijateljem jer već je uputio za mene mnoge molitve pa je izgleda on dobio raditi na meni, a ne ja na njemu. Da, Svi Sveti su mi posebno dragi. Čitateljima želim poručiti da budu upućeni prema Isusu, prema Euharistiji, Presvetom Oltarskom Sakramentu. Nemojmo zapustiti i zanemariti svo to blago koje nam Isus daruje po Crkvi u sakramentima. Ne zaboravimo da je Isus umro za svakoga od nas. Pazimo na svoj osobni odnos s Isusom i izgrađujmo ga na poseban način, kako je to kardinal Kuharić neumorno pozivao, kroz sakramentalni život. Samo tako možemo prepoznati Boga u svome životu i u svome bližnjemu.
Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije
