Čitanje svetog Evanđelja Luki
U ono vrijeme: Podrugivali se Isusu glavari s narodom: »Druge je spasio, neka spasi sam sebe ako je on Krist Božji, Izabranik!« Izrugivali ga i vojnici, prilazili mu i nudili ga octom govoreći: »Ako si ti kralj židovski, spasi sam sebe!« A bijaše i natpis ponad njega: »Ovo je kralj židovski.« Jedan ga je od obješenih zločinaca pogrđivao: »Nisi li ti Krist? Spasi sebe i nas!« A drugi ovoga prekoravaše: »Zar se ne bojiš Boga ni ti, koji si pod istom osudom? Ali mi po pravdi jer primamo što smo djelima zaslužili, a on – on ništa opako ne učini.« Onda reče: »Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje.« A on će mu: »Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!« Riječ Gospodnja.
KOMENTAR: Bog bez radnog vremena
Naučili smo da pojedine ustanove imaju radno vrijeme, da postoje brojevi, naručivanja, liste čekanja i mnoge druge zapreke koje čovjeka stavljaju na velike kušnje a često ni ne dočeka svoj red.
Sve te ljudske uredbe regulirane su zakonima koje su propisali ljudi u svom nesavršenstvu. Isus ne postupa tako. On ne traži posebno vrijeme i dogovorene susrete na određenim mjestima jer se ravna Božanskom logikom a to je ljubav i milosrđe.
Primjer razbojnika na križu to očito pokazuje. Sam Isus u strašnim mukama, koje su mu ljudi pripravili, ne misli na sebe, ne sažalijeva sebe nego želi i pomaže drugima. No ta pomoć uvijek proizlazi iz povjerenja prema njemu i potpunog predanja u njegovu volju. I onaj prvi razbojnik imao je istu šansu kao i drugi ali nije prepoznao vrijeme milosti o oprosta. Bio je opterećen svojom zloćom koja mu je potpuno zatvorila pogled za ljubav i milosrđe. I zato umjesto da se kaje, on proklinje i vrijeđa. Umjesto da prizna svoju zabludu on optužuje i izruguje se. Čije srce je zatrovano ne može iz njega izlaziti ništa drugo osim otrova.
Drugi razbojnik, makar u posljednjem trenutku života, pronalazi snage za pokajanje što mu pribavlja čast da bude prvi javno proglašeni svetac i to ne u ljudskom postupku nego od samoga Boga: „Još danas ćeš biti sa mnom u raju“!
Kraj liturgijske godine donosi nam upravo taj dramatični događaj završetka Kralja svega stvorenoga. Njegova kruna je trnje, njegovo vladalačko žezlo trstika, kraljevski plašt golo izmrcvareno tijelo, a kraljevsko prijestolje dvije grubo istesane grede. I baš zato njegove riječi pred Pilatom zvuče tako vjerodostojno: „Da, ja sam Kralj! Ja sam se zato rodio i došao na ovaj svijet da svjedočim za istinu, i tko je god od istine sluša glas moj!“ Njegov slavni dolazak kao Kralja svega stvorenoga čekamo s povjerenjem u poniznosti srca, oboružani dobrim djelima ljubavi.
Jer: „Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo, Tvoje Uskrsnuće slavimo, Tvoj slavni dolazak iščekujemo!“
