Čitanje svetog Evanđelja po Luki
Narod bijaše u iščekivanju i svi se u srcu pitahu o Ivanu nije li on možda Krist. Zato im Ivan svima reče: »Ja vas, istina, vodom krstim. Ali dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan odriješiti mu remenje na obući. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem.« Kad se krstio sav narod, krstio se i Isus. I dok se molio, rastvori se nebo, siđe na nj Duh Sveti u tjelesnom obličju, poput goluba, a glas se s neba zaori: Ti si Sin moj, ljubljeni! U tebi mi sva milina! Riječ Gospodnja.
KOMENTAR: Krst vodom i krst Duhom
Rijeka Jordan ima za Židove veliko povijesno značenje. Pregazivši rijeku, nakon četrdeset godina lutanja pustinjom, znali su da je Bog ispunio svoje obećanje dano Mojsiju da će ih iz ropstva dovesti u slobodu, u zemlju obećanja. Jordan je ta granica između obećanja i ostvarenja. Upravo tu Krstitelj počinje svoje naviještanje onoga koji će krstiti vodom i Duhom Svetim. Tu se i Isus iz Nazareta uključuje u spasiteljsko i otkupiteljsko djelo, sam ušavši u vodu i primivši krst Ivanov. Glas s neba koji su prisutni čuli s neba potvrđuje da je Bog u Isusu sišao među ljude kao ljubljeni Sin. Tu vjerodostojnost Isusa pojačava i golub iznad njegove glave koji je navješten u proročkim spisima kao Duh Sveti, Pomazanik. Tu, dakle, na rijeci Jordanu, Bog ispunjava obećanje dano praroditeljima još u Raju zemaljskom.
Krštenje je vanjski znak, opranost vodom, očišćenost a stvarna promjena događa se u duši, u čovjekovoj dubini kad spozna da je on pozvan na spasenje i otkupljenje. Znak sam po sebi ne spašava. Krštenje kao formalni čin, kao običaj, ne djeluje na čovjekovu nutrinu. Tek prihvaćanje Krista kao Spasitelja i otvorenost djelovanju Duha Svetoga mijenja čovjeka i čini ga pripadnikom velikog mnoštva izabranih.
Ljudi koji su na poziv Ivanov ušli u vodu učinili su prvi korak ali, na žalost, mnogi su i nakon izlaska iz rijeke Jordana nastavili hod uhodanim, prijašnjim putem. Za takve je susret s Isusom ostao samo jedno sjećanje bez ozbiljnijeg učinka. No oni koji su ozbiljno doživjeli poziv na obraćenje, i prihvatili ga srcem i dušom, sigurno su postali ljubljeni sinovi i kćeri Božje. U njima se Bog proslavio i oni u Bogu. Isto je kroz svu povijest kršćanstva. Ako liječnik propiše spasonosni lijek protiv teške bolesti a pacijent ga podigne i čuva u vitrini, bolest će i dalje napredovati i u konačnici izazvati smrt. Nije krivnja u liječniku niti u lijeku nego u pacijentu koji nije shvatio važnost i vrijednost lijeka i unaprijed ga odbacio. Od kršćana se traži da žive dostojno onoga što su primili.
Da svojim životom i vladanjem budu slika i navjestitelji Krista, Božje sile i Božje mudrosti. Ako to ne ostvaruju onda i dalje vrijedi ona Isusova: „Puno zvanih, malo odabranih!“ Ili: „Puno krštenih a malo kršćana!“
