Euharistijskim slavljem koje je u crkvi Krista Kralja u četvrtak 28. lipnja predvodio pomoćni biskup zagrebački mons. Ivan Šaško u zajedništvu sa okupljenim svećenicima, od pokojnog svećenika vlč. Domagoja Vuletića oprostili su se okupljeni roditelji, rodbina, prijatelji i mnogobrojni vjernici župa u kojima je djelovao. Izražavajući sućut ožalošćenima, biskup Šaško je prenio sućut i molitvenu blizinu zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića koji se nalazi u Rimu. “Svojim životom velečasni Domagoj povezuje puno ljudi i mjesta: od Zagreba do hrvatskoga istoka i juga, i šire od Hrvatske, a u Crkvi razna područja koja su šira od naše nadbiskupije. Zato ovdje, u crkvi i župi u kojoj je velečasni Domagoj bio upraviteljem, a kojoj je znakoviti naslovnik Krist Kralj, pristupimo otajstvu milosrdne ljubavi sa zahvalnošću Bogu što nam ga je darovao kao suputnika na zemlji, a sada kao pratitelja u vječnosti”, rekao je u uvodu biskup Šaško.
Na početku homilije biskup Šaško je, nadovezujući se na liturgijska čitanja (Mudr 4, 7-15; 1Kor 15, 51-57; Mt 5, 1-11) i oporučne riječi vlč. Domagoja, rekao: “U duhu kojim je velečasni Domagoj prenio svoja razmišljanja o prjelasku, o svome vazmu iz prolaznosti u vječnost, lako je prepoznatljiv naglasak na jednostavnosti, nenametljivosti i poniznosti. Patnja kroz koju je prolazio učvrstila je u njemu upravo ono što i nama ‘oporučno’ želi prenijeti, upućujući nas na srž kršćanstva. To su svakako Isusova Blaženstva, čitana u svjetlu Kristove muke, smrti i uskrsnuća. To je mudrost koja ne nameće Bogu vremenâ, nego prihvaća njegov plan koji nas odijeva u neraspadljivost, dok nam smrt želi nametnuti privid završetka i baš po tome prividu držati nas u nesigurnosti. Nesigurnost nas pak želi povesti u traženje oslonaca u prolaznome i tako nas zarobiti u beznadnosti, da trajno osjećamo ubod i žalac smrti koji ima snagu u sebičnosti.
Apostol Pavao nam o tome piše napominjući: Nitko od nas sebi ne živi i nitko sebi ne umire. Premda se svatko sam mora suočiti s otajstvom umiranja, ne živimo sami niti sami umiremo. To je posebno vidljivo u svećeničkome pozivu, jer smo pozvani živjeti za druge i za Gospodina i umiremo za druge i za Onoga komu smo povjerovali i po kojemu ćemo uskrsnuti. To je smisao i ove liturgije koja nadilazi ljudsko razmišljanje i ljudski pogled.
Nalazimo se uronjeni u otajstvo života, u kojemu se pitamo o značenju svećeničkoga služenja i u njegovoj bolesti. U tome ne smijemo zanemariti Božu prisutnost – niti u jednome trenutku Domagojeva života. Na vjerničkoj razini svaki trenutak dobiva novo značenje do te mjere da u duhu Blaženstava stvara novi pogled. U taj se govor ugrađuje i kalež s pliticom te štola na lijesu pred nama. To nisu znakovi jednoga zanimanja, nego znakovi otajstva Božje prisutnosti koja je po svećeniku darovana svijetu: u molitvi i posvećivanju, u opraštanju grijeha, u dijeljenju hrane besmrtnosti. Život i smrt nisu privatne stvarnosti. Svećenik svojom prisutnošću i činjenicom da se odazvao, da je odlučio posvetiti se Gospodinu, radi dobra drugih ljudi, trajno pred nas stavlja izvorište smisla našega postojanja.”
Istaknuvši da je u svom svećeničkom životu vlč. Domagoj mnogo puta navijestio Isusova Blaženstva, o njima razmišljao i tumačio ih, biskup Šaško je rekao: “Tom radosnom viješću obavijamo njegov zemaljski život, da bismo ga vidjeli u pravome svjetlu, u Božjoj Riječi s kojom se ponekad s mukom suočavamo i prihvaćamo ju. Nije nam rečeno: Baš su jadni oni koji su žalosni, ali s vremenom će naći utjehu. Nije rečeno niti: Ne smijete; nemojte plakati. Isus jednostavno kaže: Blago ožalošćenima: oni će se utješiti. Suze rođene iz ljubavi su blažene. Isus ne kaže: Nije lako progonjenima zbog Evanđelja; neka se strpe i podnose, jer će im u nebu biti lakše, nego potvrđuje: Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko. Već su sada blaženi i već je sada njihovo kraljevstvo. Upravo pred stvarnošću smrti sve što je suvišno pokazuje koliko je uistinu suvišno; sve nevažno pred smrću postaje još nevažnijim. Ostaje istina jednostavnosti, blizine, ljudskosti koja je prožeta istinom da smo Božja stvorenja, da od Boga dolazimo i k njemu se vraćamo; da smo dio njegova promisla i plana koji je pokretan snagom ljubavi objavljene u Isusu Kristu.”
Na kraju homilije, podsjetivši da je vlč. Domagoj volio liturgiju, bio pozoran na liturgijski smisao, na značenja riječi i gesta, biskup Šaško je naveo: “Ona mu je bila nadahnućem za svećeničko djelovanje: poučavanje, odgajanje, za kršćansku zauzetost. Sada za njega molimo da bude dionikom nebeske liturgije. Mi nismo svećenici samo na zemlji, jer smo svećenici u Kristu. U njemu prekoračujemo prag prema onostranosti i pridružujemo se onomu izražaju hvale i radosti koju ništa zemaljsko u punini ne može izraziti. I budući da vjerujemo u svećeništvo koje je dovijeka, dok molimo za dušu našega pokojnoga brata, molimo da se pridruži zagovoru za nas, da Riječ blaženstava koja nam je naviještena postane živom u nama. A Domagojev osmijeh kojim nas je susretao neka ostane živa slika u nama, slika radosti koju iščekujemo do ponovnoga susreta u nebeskoj ljepoti, u zajedništvu nebeske Majke Marije i svetih, pred licem našega Gospodina i Kralja, našega brata i Otkupitelja.”
Sprovodne obrede na groblju Miroševac predvodio je pomoćni biskup zagrebački mons. Mijo Gorski koji je u svom govoru izražavajući sućut ožalošćenima, zahvalio za dar svećeništva vlč. Domagoja i za njegovo svjedočanstvo vjere u Uskrslog Gospodina pozvavši okupljene na molitvu za vlč. Domagoja i sve preminule svećenike te za nova duhovna zvanja kako bi se navještaj Isusove Radosne vijesti, kojoj je vlč. Domagoj služio, nastavio donoseći poruku spasenja i uskrsnuća te vjećnosti u Božjoj blizini svakom čovjeku.
Vlč. Domagoj Vuletić preminuo je na svetkovinu Rođenja sv. Ivana Krstitelja, 24. lipnja 2018. godine u 44. godini života i 17. godini svećeništva. Rođen je 16. ožujka 1975. godine u Zagrebu od oca Antuna i majke Gordane r. Vaš. Kršten je 26. ožujka u župi Sv. Križa u Zagrebu – Siget. Osnovnu školu polazio je u Vukovaru, a srednju u Zagrebu. Stupio je u bogoslovno sjemenište 1998. godine najprije u Eisenstadtu, a zatim 2000. godine u Zagrebu, gdje je i diplomirao teologiju 2001. godine na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Red đakonata primio je 21. travnja 2001. godine u vlastitoj župi sv. Josipa u zagrebačkoj četvrti Trešnjevka po rukama pomoćnog zagrebačkog biskupa mons. Josipa Mrzljaka. Đakonsku službu vršio je u župi Sv. Terezije od Djeteta Isusa u Zagrebu te u župi Sv. Kvirina u Sisku. Za svećenika ga je zaredio 5. siječnja 2002. godine zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić u župi Sv. Blaža u Zagrebu, a mladu misu je proslavio u vlastitoj župi Sv. Josipa 27. veljače.
Pastoralnu službu vršio je u nekoliko župa Zagrebačke nadbiskupije. Službu župnog vikara vršio je od 2002. do 2004. godine u župi Sv. Kvirina u Sisku te u župama Pohoda B. D. Marije u Sisku, Sv. Mihaela u Prelošćici, Sv. Nikole u Gušću i Sv. Roka u Kratečkom. Službu župnog vikara u župi Sv. Josipa u Zagrebu vršio je tijekom 2004. i 2005. godine. Nakon toga nastavlja svećenički rad i poslanje tijekom godine dana u redovničkom staležu u benediktinskom samostanu Sv. Kuzme i Damjana na brdu Ćokovcu kod Tkona na otoku Pašmanu. Po povratku u Zagreb vrši službu župnog vikara u župi Sv. Nikole Tavelića u Zagrebu – Kustošija od 2006. do 2009. godine. Službu upravitelja župe vrši najprije u župi Sv. Mihaela Arkanđela u Mihovljanu u Hrvatskom zagorju od 2009. do 2013. godine, a u to vrijeme bio je i član Prezbiterskog vijeća Zagrebačke nadbiskupije kao predstavnik Zlatarsko-belečkog dekanata. Upraviteljem župe Krista Kralja u zagrebačkoj četvrti Trnje imenovan je 25. kolovoza 2013. godine.
