“Ostani vjeran sebi i Bogu te skromno, ponizno i hrabro kroči kroz svoje svećeničko poslanje”
Današnje nedjeljno jutro kod obiteljskog doma Matije Novačkoga bilo je gotovo ne prepoznatljivo. Od mirnog dijela Loborskog „kvarta“ u taj dio kraja dolazila su brojna poznata i nepoznata lica koja su dolazila i prolazila, čekala i dočekala kako bi iskazali potporu i poštovanje mladomisniku Matiji koji je u svojoj sabranosti sve drage uzvanike dočekivao, svojom ljubaznošću i skromnim osmjehom pozdravljao te im zahvaljivao na dolasku i svakoj potpori.
Pristizala je brojna rodbina, prijatelji, svećenici, redovnici, bogoslovi, časne sestre i mnogobrojni vjernici sa svih strana koji su željeli biti dionici roditeljskog blagoslova.
Domaći župnik vlč. Vladimir Drnetić na pragu obiteljske kuće riječi ohrabrenja radosti i ponosa uputio je mladomisniku Matiji – Čuli smo danas u ovom Svetopisamsku izvješću kako se Zakej popeo na smokvu. Zakej je imao cilj, cilj je bio iskren – vidjeti Isusa. Možda je i znao da će biti vidljiviji na smokvi, ali Isus ga zasigurno ne bi pozvao da nije bio siguran da može biti obraćen. Što Zakej čini? Kako je nizak, penje se na smokvu. On svoje nedostatke preobražava u prednosti. Nije stao i plakao u tom mnoštvu kako je mali i kako su krivi sudbina, Bog, njegovi roditelji… Nije se penjao po ljudima, gurao, vrištao, dozivao Isusa. On je smokvu iskoristio kao alat da se uzvisi. Da se uzvisi nad sama sebe. Da preobrazi svoju niskost. No ne samo niskost. Zakej se dopustio voditi, od bogatog je postao ponizan. Zakej je zapravo postao junak priče a to si upravo i ti danas. Spremno si se odazvao pozivu i rekao svoje “EVO ME” neka te na tom putu prati Božji blagoslov ali i blagoslov naše Majke Božje Gorske.
Zatim su ponosna majka Vlasta, otac Marijan te brat Martin udijelili svome sinu i bratu, mladomisniku blagoslov. Bili su to dirljivi trenutci koji su izmamili suze i kod onih koji nisu skloni javno iskazivati svoje osjećaje i dijeliti ih s drugima.
Nakon ceremonije kod obiteljskog doma krenula je svečana procesija ulicama prema župnoj crkvi sv. Ane koju su krasile narodne nošnje, vatrogasci u svečanim odorama, kuburaši i druge udruge te mnoštvo vjernika župe i okolice. Geslo mlade mise vlč. Matije glasilo: „Početak mudrosti strah Gospodnji”
Tih dvadesetak minuta procesije mladomisnik je sigurno o mnogo čemu razmišljao slušajući pjesme koje su se orile ulicama a kroz misli su mu prolazile ne tako davne godine njegovog djetinjstva koje je proveo u Loboru do odlaska na školovanje. U svakoj mogućoj prigodi vraćao se u svoj kraj i svoje Zagorje, rado se susretao sa svima onima koji su mu na njegov najsvečaniji dan došli dati potporu kao svećeniku, namjesniku Crkve koji se opredijelio za težak i zahtjevan poziv na koji će neumorno odgovarati u svim potrebama povjerenog mu „stada“.
Na početku misnoga slavlja u ime mladih župe Lobor riječi koje su se duboko urezale u srce svih okupljenih uputila je Petra Kos Grabar koja je mladomisniku poželjela hrabrost na putu kojeg je zakoračio poručivši mu da bude onaj koji će ulaziti u sve životne situacije koje su teške, baš među one ljude kojima je potrebna podrška, baš u onu okolinu koja vapije za toplinom i ljubavlju. Želim ti da svakodnevno osjetiš istinsku radost i zadovoljstvo u srcu, ostani vjeran sebi i Bogu te skromno, ponizno i hrabro kroči kroz svoje svećeničko poslanje.
U ime župljana mladomisnika je pozdravio Vladimir Matejaš koji je istaknuo jednu zgodu sa župnog hodočašća kada je Matija imao samo pet godina, kako je pronašao jedan kamen na križnom putu te ga cijelim putem nosio sa sobom unatoč njegovoj težini te ga i dan danas čuva kao uspomenu. Kao što svaki dan oblikuje naše živote, kao što tekuća voda oblikuje kamen tako je i taj kamen u mnogome oblikovao i tvoj život. Od najranije dobi bio si aktivan u crkvi te svim društvenim događanjima našega Lobora od sviranja, pjevanja, organiziranja koje su ti podarila mnogobrojna prijateljstva ali i koje su te izgradile kao osobu koje je spremna svakoga saslušati i pomoći. Budi istinski Pastir i duhovni vođa s osmjehom na licu i otvorenim srcem vodi svoje stado kroz sve životne prilike – zaključuje riječi Vladimir Matejaš.
Poticajne riječi je uputio u propovijedi preč. Ivan Mikec koje će dugo ostati zapamćene i o kojima će mnogi dugo vremena razmišljati. „Svećenik treba biti čovjek vizije, čovjek koji u današnjem vremenu može zaslijepljenim ljudima ponuditi pravo svjetlo – ono svjetlo koje neće uminuti kada se ugase ova prolazna svjetla“ Svećenik je čovjek molitve, osjetljiv za druge, zna slušati, posvećuje vrijeme problemima drugih. Istodobno, svećenik je i čovjek Crkve jer hrabro i dosljedno naučava njezin nauk, bez obzira na vrijeme i okolnosti u kojima djeluje.
Pozvao je mladomisnika da s Bogom surađuje, da njegova molitva bude iskrena i ponizna. Svećenik, da bi mogao ostvariti to svoje poslanje, biti posrednik između Boga i ljudi i Kristov vjerni namjesnik i zamjenik, treba se neprestano truditi i upotrijebiti sva sredstva i naravi i milosti da postane ono što Krist želi da on bude, ono što je i sam Krist bio: svećenik, pastir, učitelj. Kao svećenik pozvan si posvećivati i sebe i druge, prinositi žrtvu pomirenja i za sebe i za druge, moliti i za sebe i za druge. Čovjek sam po sebi nije svet ni savršen, ali ima potrebu i želju da to postane, a upravo je svećenik poslan i pozvan da mu pomogne to ostvariti. Gdje je duhovna bijeda, gdje nema Boga, gdje ljudi ne osjećaju potrebu Boga, gdje ga odbacuju, tu je mjesto svećeniku; isto tako gdje su ljudi gladni i žedni Boga i njegove pravde, istine i ljubavi, i tu je mjesto svećeniku. On je pozvan da ljude blagoslivlje, da im oprašta grijehe, da im donosi Boga i vodi ih Bogu, da po molitvi i sakramentima posvećuje i sebe i narod, a Boga hvali i slavi. Zato on duguje vjernost i Bogu koji ga je odabrao i Crkvi, za koju je odabran, posvećen i poslan. Želim Ti da uvijek s velikom pobožnošću pristupaš stolu Gospodnjem, da propovijedaš Kristovo evanđelje s oduševljenjem, s uvjerenjem, s radošću, postojano i neumorno, zanesen i opijen Kristovom radošću, zaljubljen u Krista i Crkvu, zaljubljen u narod kojemu je poslan – zaključuje homiliju preč. Mikec.
Tijekom cijelog slavlja osjetila se radost i zajedništvo župe, kroz zajedničko pjevanje dječjeg, pučkog i zbora mladih župe, tamburaškog orkestra sačinjen od glazbenika s kojima je mladomisnik svirao i surađivao dulji niz godina, ali molitve i sudjelovanja pobožnog puka tijekom euharistijskog slavlja.
Na kraju mladomisničkog misnog slavlja vlč. Matija se zahvalio najprije Gospodinu Bogu i roditeljima, bratu ali i ostaloj rodbini. Posebnu riječ zahvale izrekao je prijašnjem župniku preč Mikecu ali i župniku Vladimiru koji su cijelo vrijeme bili njegovi oslonci, ruke koje su me vodile kroz životno opredjeljenje do ovoga trenutka, budimo i nadalje povezani molitvom i bratskom svećeničkom ljubavlju. Riječi zahvale izrekao je župljanima koji su se za ovu prigodu svi „digli na noge“, te svima koji su s njime došli podijeliti radost mladomisničkog slavlja. Njegove riječi zahvale ganule su sve prisutne na svetoj misi pa se mogla primijetiti i pokoja suza radosnica.
Nakon Euharistijskog slavlja mladomisnik je podijelio svoj mladomisnički blagoslov roditeljima i rodbini te svećenicima i vjernicima iz okolnih krajeva dok će ostali za to imati priliku čitavoga tjedna u ovoj župi koja ovih dana proslavlja svoju župnu zaštitnicu.
Molimo i dalje za svećenička zvanja u našim župama, Zagorju, domovini i svijetu. Naše mladomisnike preporučujemo i nadalje u vaše molitve.
Darko Fiket, župni suradnik i suradnik Tiskovnog ureda Zagrebačke Nadbiskupije
