Moja nada proizlazi iz snage Isusova križa i ljubavi kojom je otkupio čovjeka
U vlastitim razmišljanjima o duhovnom pozivu gotovo sam uvijek pokušavao spajati ponekad suprotstavljene slike o svećeništvu kao onom koje se temelji na osobnom iskustvu Božjega poziva, odnosno duhovnog susreta s Kristom te one pozvanosti koja ponekad svoje ostvarenje pronalazi u skladu s danim okolnostima vremena, naslijeđa i raspoloženja ljudi.
Zato je meni zaista teško jednom ili konačno odgovoriti na nekakvo pitanje o tome kako biti Kristov svećenik danas, u ovome svijetu, među ovim i onim ljudima, a to je opet pitanje koje se uvijek nameće: i prije i poslije Bogoslovije.
Riječi jednog svećenika uvijek ću se rado sjećati, jer je govorio upravo o tome – o odnosu s Bogom i odnosu s čovjekom koji se poput vertikale i horizontale uvijek moraju sjeći da bi imale višeg smisla, ali isto tako svojim presijecanjem neminovno tvore križ.
Vjerujem da je taj križ sadržan u svakom odgovoru na pitanja o smislu i svrsi života jednog svećenika koji naviješta Krista suvremenom čovjeku. Tako i ja nastojim odgovarati na njih u vjeri i nadi te biti svakodnevno vođen istinom Evanđelja kojega naviješta Crkva.
Povijest mojega poziva još uvijek se nastavlja iako su neka njezina doba završila i zaključena. Otkrivao sam – ništa manje ili više nego i svi drugi – što to Bog od mene traži. Radosno sam volio osjetiti kako me Bog zove. I tako je jedan znak vodio drugome, a više molitve i razmatranja vodili su do više susreta i razgovora.
Shvatio sam da je ipak jednom potrebno jasno reći Gospodinu „Evo me!“ i da je zato život između ostalog određen i vlastitim odlukama. No shvatio sam kako taj „Evo me!“ nije dovoljno samo jednom reći. Koliko sam samo puta to rekao u molitvi kada je ona bila najteža ili u susretu s bližnjim i nepoznatim u potrebi ili u času tišine i samoće.
Rekao bih da je život onoga kojega Bog poziva satkan od brojnih „Evo me!“ od kojih su neki jedva izrečeni i tihi, ali opet hrabri i ustrajni, dok su neki radosni i poletni, a opet obzirni i odgovorni. Ipak, svi su oni upućeni Isusu i baš zato nema razloga za strah.
Za sve trenutke učenja i spoznavanja tijekom studija teologije kao i za sva stečena iskustva tijekom pastoralnog rada sigurno ću uvijek biti zahvalan i Bogu i onima koje mi je On darovao u životu, napose mojoj obitelji i prijateljima te svima koji su molili za mene.
U življenju vlastitoga duhovnog poziva neizostavan je zagovor i utjecanje Blaženoj Djevici Mariji, jer sam upravo po njoj dobio mnoge odgovore i utjehu, a uz nju mi veliki uzor ostaje primjer svetosti i svjedočanstvo života meni najdražega sveca, Ivana Pavla II.
Vjerujem da ću u toj zahvalnosti i radosti za sve milosti i dobročinstva moliti, činiti i živjeti nasljeđujući Onoga koji me pozvao da budem svećenik Njegove Crkve i navjestitelj Evanđelja u izazovu današnjega vremena, misli i nastojanja.
Moja nada proizlazi iz snage Njegova križa i ljubavi kojom je On otkupio čovjeka. Upravo tu Božju dobrotu i milosrđe želim naviještati svim ljudima, sebi i tebi, u svjetlu istine koju nam je On objavio, „jer ako ustima ispovijedaš da je Isus Gospodin, i srcem vjeruješ da ga je Bog uskrisio od mrtvih, bit ćeš spašen“ (Rim 10,9).
