Bog ne poziva savršene, već usavršuje pozvane!
Smjestiti kuću na format papira moguće je jedino stavljajući stvarne veličine u prikladno mjerilo. Zato bih to isto morao učiniti i s riječima ako bih trebao reći ponešto o svome pozivu.
Ponekad bih volio da vam mogu ispričati priču o ludim i nezaboravnim izlascima, pijankama i provodima, nezasitnim ljubavima i o nekom čudesnom Događaju koji sve to naglo prekida i dovodi me Kristu. Tako bi mi i samome lakše bilo shvatiti svoj životni hod.
No – moj poziv izrasta iz obične, često puta zamorne, sakramentalne redovitosti. Ipak, živio sam komotno – mnoge su mi stvari bile dostupne i mnoge sam si priuštio.
Lijepo je bilo sudjelovati u životu župe, ići na sve moguće susrete mladih, otkrivati duhovni svijet, hodočastiti i putovati… No ipak, nešto je nedostajalo!
Ne znam kada sam se počeo pitati jesam li pozvan biti svećenik. Znam samo da nikako nisam mogao doći do odgovora. Bog te često vodi do samog ruba strpljivosti, a ta neizvjesnost i tjeskoba kao da zbijaju u tebi snagu koja nastupa kada od iznemoglosti posustaneš u traganju.
Odustaješ od svoje tvrdoglavosti i bacaš se u ruke Bogu s potpunim (po)vjerenjem. Tada se događa prijelom! Za mene je to bilo 22. rujna 2011. kada sam u 32. godini života ušao u zagrebačku Bogosloviju.
Pamtim svaki detalj toga dana i san prve noći. Kako i ne bih – sve se preokrenulo! I sve je došlo na svoje mjesto! Dugo mi je trebalo da shvatim, i još uvijek to utvrđujem, kako Bog stvarno ne poziva savršene, već usavršuje pozvane!
„Gospodine, ti sve znadeš. Tebi je znano da te volim“ (Iv 21,17).
