Čitanje svetog Evanđelja po Luki
U ono vrijeme: Netko iz mnoštva reče Isusu: »Učitelju, reci mome bratu da podijeli sa mnom baštinu.« Nato mu on reče: »Čovječe, tko me postavio sucem ili djeliocem nad vama?« I dometnu im: »Klonite se i čuvajte svake pohlepe: koliko god netko obilovao, život mu nije u onom što posjeduje.« Kaza im i prispodobu: »Nekomu bogatu čovjeku obilno urodi zemlja pa u sebi razmišljaše: ‘Što da učinim? Nemam gdje skupiti svoju ljetinu.’ I reče: ‘Evo što ću učiniti! Srušit ću svoje žitnice i podignuti veće pa ću ondje zgrnuti sve žito i dobra svoja. Tada ću reći duši svojoj: dušo, evo imaš u zalihi mnogo dobara za godine mnoge. Počivaj, jedi, pij, uživaj!’ Ali Bog mu reče: ‘Bezumniče! Već noćas duša će se tvoja zaiskati od tebe! A što si pripravio, čije će biti?’ Tako biva s onim koji sebi zgrće blago, a ne bogati se u Bogu.« Riječ Gospodnja.
KOMENTAR: POHLEPA
Malo tko će od nas priznati da boluje od te teške bolesti koja razara i dušu i tijelo. Davno je pjesnik napisao: „Ljudskom srcu uvijek nešto treba, zadovoljno nikad posve nije. Čim željenog cilja se dovreba, odmah iz njeg’ sto mu želja klije!“
Doista, veoma su rijetki ljudi koji znaju prepoznati što je potrebno za dostojan život a što je nepotreban višak. Ta težnja za nepotrebnim zgrtanjem materijalnih dobara zove se pohlepa. Ona u čovjeka unosi nemir i nezadovoljstvo, nespokoj i napetost. Preveliko popuštanje pohlepi na kraju završava tragično: „Bezumniče! Već noćas će se duša tvoja zaiskati od tebe! A to što si zgrnuo , čije će biti?“
Isus nije protivnik materijalnih dobara, napretka, posjedovanja … ali je oštro protiv toga da u težnji za bogatstvom zaboravljamo Boga, time i sami sebe i svoju vječnost. Pogledajmo samo realnu situaciju.
Težnja za materijalnim blagostanjem iselila je hrvatsku mladost diljem Europe i svijeta. Zbog materijalnog blagostanja ne sklapaju se brakovi, ne rađaju se djeca, ne čuje se više dječji smijeh po našim kućama nego samo jauk staraca. Da malo više razmišljamo o duhovnim vrijednostima vidjeli bi kako nam je u stvari malo potrebno za život i sreću. Velika količina dobara opterećuje i zarobljava a za uživanje u stečenom nikad nema vremena.
Pohlepa je bolest današnjeg vremena ali bila je prisutna oduvijek. Već je pračovjek poželio veći kamen na ulazu u svoju pećinu od svoga susjeda neandertalca. Dvadeset i prvo stoljeće bi trebalo čovjeka uzdići iznad tih zarobljenosti no sve pogoduje tome da ga još više zarobljava a samo zato da šaka pohlepnika ovoga svijeta zgrće novac koji i tako neće imati gdje potrošiti.
Sjetimo se pravednog patnika Joba i njegove mantre u svim životnim kušnjama: „Gol iziđoh iz krila materina, gol ću se onamo vratiti! Gospod dao, Gospod oduzeo! Blagoslovljeno bilo ime Gospodnje!“
