Čitanje svetog Evanđelja po Mateju
U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: „Nitko ne može služiti dvojici gospodara. Ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti; ili će uz jednoga prianjati, a drugoga prezirati. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu. Zato vam kažem: Ne budite zabrinuti za život svoj: što ćete jesti, što ćete piti; ni za tijelo svoje: u što ćete se obući. Zar život nije vredniji od jela i tijelo od odijela? Pogledajte ptice nebeske! Ne siju, ne žanju niti sabiru u žitnice, pa ipak ih hrani vaš nebeski Otac. Zar niste vi vredniji od njih? A tko od vas zabrinutošću može svome stasu dodati jedan lakat? I za odijelo što ste zabrinuti? Promotrite poljske ljiljane kako rastu! Ne muče se niti predu. A kažem vam: Ni Salomon se u svoj svojoj slavi ne zaodjenu kao jedan od njih. Pa ako travu poljsku, koja danas jest a sutra se u peć baca, Bog tako odijeva, neće li još više vas, malovjerni? Nemojte dakle zabrinuto govoriti: ‘Što ćemo jesti?’ ili ‘Što ćemo piti?’ ili ‘U što ćemo se obući?’ Ta sve to pogani ištu. Zna Otac vaš nebeski da vam je sve to potrebno. Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati. Ne budite dakle zabrinuti za sutra. Sutra će se samo brinuti za se. Dosta je svakom danu zla njegova.“ Riječ Gospodnja.
KOMENTAR NA EVANĐELJE Čamac za spašavanje
Ima jedna priča o svećeniku koji je sastavljao propovijed o Božjoj providnosti. Napolju je vladalo veliko nevrijeme, popustila je obližnja brana i vodeni je val poplavio naselje. Kad je voda doprla do prozora, doveslali su spasioci do župnog dvora i pozvali župnika da se spasi. Hvala! Ja se uzdam u Gospodina, njegova će me providnost spasiti, odgovorio je svećenik i nastavio sa sastavljanjem propovijedi. Nedugo zatim evo spasioca ponovno kod župnog dvora i primijete župnika na krovištu, ali se nije dao u čamac. Razina vode bila je u stalnom porastu i spasioci dođu po treći put; iznad vodene površine bio je još jedino vrh crkvenog tornja za kojega se župnik grčevito držao svojim rukama. I tada je doviknuo spasiocima da se uzda više u Boga negoli u njihovu pomoć. Površina vode se podigla i župnik se utopio. U nebu se žalio Bogu zašto ga nije spasio kad se tako ustrajno pouzdavao u njega. – E, moj pametnjakoviću, odgovori mu Gospodin. Tri puta sam slao spasioce po tebe, ali ih nisi htio poslušati.
Ta pomalo smiješna priča u skladu je s naučavanjem današnjeg evanđelja. Ispunja nas raznim mislima. U prvom redu da je svećenik morao sastavljati propovijed o Božjoj providnosti. Bila je to njegova staleška dužnost. Možda se nadahnjivao upravo odlomkom današnjeg evanđelja o pticama i ljiljanima za koje se brine dragi Bog. Da se Bog zaista brine o njima – a još više o nama ljudima – mogli smo se uvjeriti nebrojeno puta u životu. Gunđali smo zbog lošeg vremena, očajavali nad sobom i drugim ljudima, pomirili smo se s upropaštenom ljetinom, upropaštenim zdravljem, upropaštenim prilikama, konstatirali da tako ne možemo više dalje – da bi se na kraju ipak sve okrenulo na bolje i mi bismo nastavili živjeti.
Zatim mišlju iz današnjeg evanđelja: Tražite najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu. To ne znači samo moliti i čekati što će Bog učiniti, nego znači svoje talente udvostručiti, utrostručiti, upeterostručiti, voditi brigu da u svojim svjetiljkama imamo dovoljno ulja, znači baciti mrežu u more, marljivo raditi u vinogradu, sijati i žeti, mljeti žito u kamenom žrvnju, trgovati biserima, pomagati ranjeniku na cesti, primiti i pogostiti putnika…, ali i ući u čamac za spašavanje, ako nam je voda došla do grla. Bog se brine za nas na stotinu načina, na toliko načina moramo i sami voditi brigu o sebi.
