„Ovo je dan što ga učini Gospodin, kličimo i radujmo se njemu.“
Velika mi je čast što sam izabran za člana Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije kao predstavnik vjernika laika Krapinskog dekanata. Moram priznati da sam s radošću i velikom radoznalošću čekao njezin početak, a ta se radost samo povećala kada je započelo prvo zasjedanje.
Raspravljali smo o bitnim temama važnih za Crkvu u današnjem vremenu:
– u tematskom području posvećenom evangelizaciji raspravljalo se (9. i 10. prosinca 2016.) o katehezi, vjeronauku te o življenju Evanđelja u svakodnevnom životu.
– U drugom zasjedanju (24. i 25. veljače) razmišljali smo o različitim oblicima liturgijskih slavlja u zajednicama: sakramentima, liturgiji i pučkim pobožnostima.
– Treće zasjedanje (31. ožujka i 1. travnja) posvećeno je bilo crkvenim zajednicama: župama, obitelji, zaređenim svećenicima, redovnicima i redovnicama te laicima, odnosno njihovim obilježjima i posebnostima.
– U tematskom području o Crkvi u suvremenom društvu (24. i 25. studenoga 2017.) razmišljali smo o djelovanju Crkve u društvu: o promicanju jedinstva među kršćanima, međureligijskom dijalogu, karitativnoj djelatnosti, socijalnoj dimenziji crkvenog djelovanja, kulturi, znanosti, umjetnosti, medijima.
Osobito sam ostao iznenađen hrabrošću i brojnošću ideja, želja, prijedloga koje su u svojim interventima ukupno 574 koje su iznijeli članovi Sinode na svim zasjedanjima. Ova je sinoda potaknula puno pitanja, ali i puno inicijativa, a kao glavni naglasak može se izvući da “Crkva želi biti bliska obiteljima; želi biti bliska svakom svome članu, dapače Crkva želi biti bliska i onima koji se sada ne nalaze unutar Crkve zbog različitih drugih situacija koji im sprečavaju put.
Crkva može pomoći obiteljima u prenošenju kršćanske vjere novim naraštajima. Svakako da je Župa mjesto susreta sa živim i uskrslim Kristom, nazočnim u Crkvi. Naše župe moraju biti centri nove evangelizacije. U razmatranjima i sugestijama dotaknuli smo se i važnosti posvećena života i trajne formacije za svećenike i redovnike, bogoslove i sjemeništarce, zatim da smo mi vjernici laici danas na osobit način pozvani na naviještanje evanđelja, u zajedništvu s Crkvom. Tu su i naši mladi koji su sadašnjost i budućnost čovječanstva i Crkve – potičući svakog od nas na slušanje i dijalog s mladima.
U društvenom životu potreban nam je temeljan sveobuhvatan dijalog: s kulturom, kojoj je potreban novi savez između vjere i razuma; s odgojem, za cjeloviti razvoj osobe; s društvenim komunikacijama, gdje se često oblikuju savjesti i koje pružaju novu prigodu da se dođe do ljudskog srca; sa znanošću, jer biva saveznica u humaniziranju života kada ne zatvara čovjeka u materijalizam.
U svoje živote koji su prožeti Božjom ljubavlju moramo uključiti u sve pore života u društvu i zajednicama, osobito na našim radnim mjestima, u zdravstvu, gospodarstvu, politici, medijima i športu.
Što je Crkva bila vjernija Bogu, što je bila svjesnija sebe, u sebi životnija, to je više živjela iz Biblije i za Bibliju. Stoga se upravo i Crkva na Drugom vatikanskom koncilu osjetila ponukanom da u temelje svoje velike obnove krajem drugog tisućljeća Kristova ugradi konstituciju o božanskoj objavi “Dei verbum – Božju riječ”. Taj obnovni posao ni izdaleka nije završen, on još uvijek traje i predstavlja uvijek nov izazov svakomu kršćaninu i svakoj kršćanskoj zajednici.
Danas u ovom vremenu otuđenja i odbačenosti jedni od drugih imamo veliku odgovornost da se novom evangelizacijom ne predaje samo neka informacija o Bogu i spasenju po Isusu Kristu, nego da se njome prvenstveno prenosi samo spasenje, a to znači novi život. Kršćanska vjera je novi vječni život nastao krštenjem. Taj novi život se ne prenosi samim navještajem, nego i Duhom Svetim. Duh Sveti je onaj koji je poslan da dovrši Isusovo djelo i izvrši svako posvećenje (IV. euharistijska molitva). Zato je potrebno iskustvo Duha Svetoga i njegova djelovanja u nama.
Apostoli su tri godine slušali Isusa i mogli su to iskustvo i dalje propovijedati. A ipak im je Isus rekao da čekaju dok ih ne odjene u Silu odozgor. Tek tada su oni postali sposobni ne samo autentično propovijedati nego i prenijeti spasenje na druge ljude. Zato se nakon prve Petrove propovijedi na dan Duhova obratilo na kršćansku vjeru tri tisuće ljudi (usp. Dj 2,41)
Među nama živi i djeluje veliki broj malih i jednostavnih ljudi, koji u svojoj svakodnevici uspijevaju, svjedoče, mole. Oni su sjeme, svjetlo i nada. I mladi uspješni pojedinci i njihove obitelji podnose žrtvu, neprimjetno živeći tu među nama kao uzori i poticaji. Na nama je sijati sjeme, a Bog će odlučiti kada će ono dozreti i donijeti ploda.
Imamo divnih uzora, te ističem poruku fra Bonaventure Duda o bl. Alojziju Stepincu: „Taj njegov “Ostajem!” ima posebnu težinu za napasti koje još uvijek traju: napustiti domovinu radi veće sigurnosti. Stepinac je čovjek nade, čovjek ostanka na svome mjestu, Stepinac je čovjek savjesti“. A sam bl. Alojzije Stepinac rekao je riječi koje i danas itekako vrijede: “Karaktera danas treba više nego ikada. Treba nam ljudi koji se neće sagibati ni lijevo ni desno, već prema tome kako puše vjetar, nego ljudi, koji će stajati, kako veli riječ – kao klisura..”.
I na kraju zahvaljujem dragom Bogu što mi je udijelio milost biti sudionikom ovog velikog događaja Crkve zagrebačke u okrilju Druge Sinode Zagrebačke nadbiskupije. Zahvaljujem uzoritom kardinalu Josipu Bozaniću za svu pastirsku brigu i ljubav u vodstvu nadbiskupije kao i strpljivosti te mudrosti koju gaji prema svećenicima, redovnicima i redovnicama, bogoslovima i sjemeništarcima a napose nama vjernicima laicima kojima je omogućio da budemo oni koji će svojim prijedlozima doprinijeti boljitku i razvoju nove evangelizacije Crkve u našemu narodu i nadbiskupiji.
Zahvalu naravno upućujem i pomoćnim biskupima kao i cjelokupnom Tajništvu naše Sinode na čelu s mojim prijateljem i školskim kolegom Denisom Barićem ali na osobit način zahvaljujem i Tiskovnom uredu koji su bili jedna važna poveznica u izvještavanju o Sinodalnom hodu Zagrebačke nadbiskupije. Sva naša zasjedanja su protekla u vrlo pozitivnoj atmosferi, „ispunjenoj plodnim radom i bratskim i sestrinskim zajedništvom.
Sinoda je hod i taj se hod nastavlja i iznova počinje, iako smo zaključili sva sinodalna zasjedanja. Svi zajedno sada imamo priliku i obvezu, nastojati i truditi se da odluke, preporuke i zaključke provodimo u životu Crkve ali i nas samih ponaosob. O ozbiljnosti i odgovornosti svakoga od nas u Crkvi i društvu “ovisiti” će plodovi ove Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije.
Vaš odani brat u Kristu!
Darko Fiket
izabrani vjernik laik, član Sinode Zagrebačke nadbiskupije
