Čitanje svetog Evanđelja po Mateju
U ono vrijeme uze Isus sa sobom Petra, Jakova i Ivana, brata njegova, te ih povede na goru visoku, u osamu, i preobrazi se pred njima. I zasja mu lice kao sunce, a haljine mu postadoše bijele kao svjetlost. I gle: ukazaše im se Mojsije i Ilija te razgovarahu s njime. A Petar prihvati i reče Isusu: »Gospodine, dobro nam je ovdje biti. Ako hoćeš, načinit ću ovdje tri sjenice, tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu.« Dok je on još govorio, gle, svjetao ih oblak zasjeni, a glas iz oblaka govoraše: »Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga!« Čuvši glas, učenici padoše licem na zemlju i silno se prestrašiše. Pristupi k njima Isus, dotakne ih i reče: »Ustanite, ne bojte se!« Podigoše oči, ali ne vidješe nikoga doli Isusa sama. Dok su silazili s gore, zapovjedi im Isus: »Nikomu ne kazujte viđenje dok Sin Čovječji od mrtvih ne uskrsne.« Riječ je Gospodnja.
Komentar:
Mnogima među nama planine su mjesto odmora. Mir, tišina, osamljenost i blizina neba čini planine privlačnima za smirenje duše i odmor tijela. Kada gleda njihovu glomaznost i veličinu čovjek spoznaje svoju malenost. Planinari pričaju da je sav napor penjanja neusporediv s doživljajem stajanja na vrhu planine. Upravo jedan takav događaj opisuje i današnje evanđelja. Isus je poveo Petra, Ivana i Jakova na planinu. Povukli su se na odmor nakon putovanja i propovijedanja. Uzišli su na brdo skupiti snagu za daljnje djelovanje. Odmoriti dušu i tijelo za nove susrete i nova iskustva. Već iz toga zaključujemo kako je svakom čovjeku potreban odmor, naravno onomu koji pošteno i naporno radi kroz godinu.
Ako te trenutke odmora i osame posvetimo sebi mogu se i nama dogoditi posebni doživljaji. Mogu nam se otvoriti oči pa da u tim časovima vidimo ono što nam izmiče u svakodnevici pritisnutoj obvezama i jurnjavom. Upravo to se dogodilo trojici učenika. Vidjeli su Isusa drugačijeg nego u svakodnevici. Gledali su ga svaki dan i s njim se družili ali često nisu uronili u dubinu i istinitost njegova nauka. Više puta im je bio i nerazumljiv i neshvatljiv, osobito kada je govorio o svojoj žrtvi i trpljenju. Zato ga sada gledaju onakvog kakav će biti nakon smrti i uskrsnuća: proslavljen, u svojem Božanstvu. Lice mu zasja kao sunce i haljine postadoše bijele kao svjetlost. Očeve riječi koje su čuli: „Ovo je Sin moj! Ljubljeni! U njemu mi sva milina!“; potvrđuju Isusovu tvrdnju: „Ja i Otac jedno smo!“ Ne postoje doista dva Boga; posebno Otac a posebno Sin nego je Bog u Isusu iz Nazareta pronašao način i mogućnost da bude „Emanuel = s nama Bog“.
Preobraženje Isusovo nas ohrabruje da se pouzdamo u Isusovu prisutnost u našem životu. On je svoje učenike preobraženjem na brdu ohrabrio i dao im jamstvo da je s njima i onda kad je teško. Isusove učenike čekalo je još mnogo nevolja, strahova i patnji, no oni su na brdu preobraženja već unaprijed mogli vidjeti budućnost i smislenost onoga što će se dogoditi s Isusom i njima samima. Pogled s brda preobraženja je pogled naprijed, prema brdu uskrsnuća. Neka nas Bog, naročito u vrijeme ljeta i naših odmora i hodočašća, obdari trenucima ohrabrenja, u kojima će nas Božja pomoć i blizina obasjati kao sjajno, neočekivano nađeno svjetlo.
