U nedjelju, 10. lipnja ove godine, na blagdan sv. Josipa, zaštitnika Hrvatske domovine, sjemeništarci i odgojitelji Međubiskupijskog sjemeništa u Zagrebu pohodili su odgojni zavod za maloljetnike u Turopolju pored Velike Gorice.
Ova kaznionica ustrojena je 1959. godine i smještena je u blizini naselja Turopolje, a udaljena je od Velike Gorice 13 kilometara. Prema stupnju sigurnosti i ograničenju slobode kretanja zatvorenika poluotvorenog je tipa, a kaznu zatvora u kaznionici izvršavaju pravomoćno osuđene punoljetne osobe. U kaznionici se provode i posebni programi za zatvorenike: tretmani za ovisnike o alkoholu, drogama i počiniteljima nasilja u obitelji.
Od 2006. godine i Taize susreta koji se održavao u Zagrebu, započela je od strane braće iz Taize-a inicijativa duhovne skrbi za zatvorenike u već spomenutoj kaznionici. Od tada do danas nekolicina svećenika, Isusove male sestre Charlesa de Foucaulda te skupina angažiranih vjernika laika iz grada Zagreba jednom mjesečno pohode ovu kaznionicu te kroz druženje sa maloljetnim zatvorenicima, duhovne razgovore, priliku za sakrament pomirenja i slavljenje svete Mise pokušavaju ‘donijeti Isusa’ onima koji su na „periferijama društva“ kako potiče i papa Franjo.
Sa tom željom „donijeti Isusa onima koji su na periferiji društva“ rodila se ideja o odlasku sjemeništaraca u posjet već spomenutoj kaznionici. To je ujedno i prvi puta u povijesti da su sjemeništarci i odgojitelji posjetili neki od zavoda ovakvoga tipa i odvažili se na jedan ovakav pothvat.
Na inicijativu preč. Matije Pavlakovića, rektora sjemeništa i gđe Petre Radin, vanjske suradnice sjemeništa uz suradnju gđe Vesne Radošević, članice vjernika laika koji redovito organiziraju mjesečne pohode zatvorenicima u Turopolje i voditeljice Odjela tretmana u Odgojnom zavodu u Turopolju Tamare Martinčević, isposlovane su sve potrebne dozvole Ministarstva pravosuđa te Uprave za zatvorski sustav kaznionice u Turopolju.
Po dolasku u kaznionicu u 10.30 sati, sjemeništarci i odgojitelji započeli su pripreme za sv. Misu koju su slavili zajedno sa maloljetnim zatvorenicima. Prije početka euharistije bila je prilika i za sv. Ispovijed kojoj je pristupilo desetak zatvorenika. Sv. Misu je predvodio i propovijedao vlč. Petar Mlakar, sjemenišni duhovnik u koncelebraciji s vlč. Matom Malekinušićem, odgojiteljem u sjemeništu. U svojoj propovijedi duhovnik je objasnio štićenicima kaznionice što znači riječ ‘sjemenište’:
„Bog je u srca naših sjemeništaraca posadio sjeme duhovnog poziva, i svrha je sjemeništa kao odgojne ustanove da to sjeme nikne, zato: sjemenište. No, Bog je u srce svakog čovjeka posadio sjeme dobra, raznih darova i sposobnosti, i ono treba niknuti, to jest, svi trebamo postati dobri i pošteni ljudi. Ono što priječi rast sjemena je grijeh. Grijeh je poput nametnika, parazita, koji paralizira rast dobrog sjemena. Problem je kada se čovjek zbog grijeha skriva pred Bogom koji ga traži, poput Adama koji krivnju za svoj grijeh prebacuje na ženu, i poput Eve koja svoju krivnju prebacuje na ‘zmiju’, i poput farizeja koji lažno optužuju Isusa kako u konačnici ne bi trebali mijenjati svoj život. Tako se čovjek nerijetko zaplete u klupko laži.
No, kada dolazim pred Boga i iskreno priznajem svoju krivicu, ne prebacujući je na druge, On mi oprašta. Možda nismo nikada doživjeli da smo nekome bili dužni određeni iznos novca, pa da nam je onda ta osoba rekla: ‘U redu je, ne moraš mi vratiti, opraštam ti.“ Možda nismo nikada doživjeli da nam je neki prijatelj rekao: „Ne brini, ja ću platiti tvoj dug.’ A upravo to čini naš nebeski Otac, kada se iskreno kajemo: „Opraštam ti.“ Upravo to čini naš Spasitelj Isus Krist: „Ne brini, Ja plaćam umjesto tebe.“ Tako nas dobri Bog, kada Mu dolazimo u iskrenosti srca, oslobađa grijeha i omogućuje naš rast, da doista sve ono dobro što je u nas posadio izraste, i da naš život bude poput lijepog i snažnog stabla sa mnogo dobrih plodova.“, zaključio je propovjednik.
Po završetku sv. Mise upriličena je i izvedba monodrame Marina Ivanovića – Stoke: „Stara škola kreka: Iz tame u svjetlo“, nastale u suradnji s redateljima Mariom Kovačem i Petrom Radin, a u kojoj on iznosi svoje iskustvo bivšeg ovisnika. Ova monodrama ne dotiče samo njegove glazbene početke i doba kada se zaljubio u hrvatski rap, već progovara i o dugogodišnjoj ovisnosti. Bez ikakve maske govori o svojoj najtamnijoj strani i vremenu kada više nije prepoznavao sebe. „Ovo što danas pričam je šokantno. Nitko to nikad nije ispričao. Ludilo jednog narkomana. Kad poludi skroz onda je to stvarno bolesno“, govori Marin.
Ova predstava je svojevrsno iskupljenje, ali i njome želi pomoći onima koji su i sami posrnuli te ih osvijestiti. Drogu danas naziva najvećim zlom i vragom. Ova monodrama bila je jako lijepo prihvaćena i od sjemeništaraca i od prisutnih maloljetnih zatvorenika koji su zajednički gledali ovo potresno svjedočanstvo koje će uskoro dobiti i svoju nadogradnju u vidu knjige koja će „bez dlake na jeziku“ progovoriti o njegovu životu, paklu ovisnosti i izliječenju putem vjere. Nakon predstave Marin Ivanović potaknuo je i sjemeništarce i mladiće odgojnog zavoda da mole jedni za druge, da iz svoga života odbacujemo tamu i uvijek biramo svjetlo.
Čaroliju kazališta u zatvorskoj blagovaonici omogućili su bogoslovi Leo Lang i Valentino Ljevar vrijedno montirajući video projekcije, tonsku opremu i reflektore koje je posebno dizajnirao za tu priliku oblikovatelj svjetla i stalni suradnik na predstavi – Sven Ćustović.
“Ta djeca su vršnjaci… Posjećujući i jedne i druge nisam primijetila nikakvu razliku. Isti su. Isto se smiju, imaju iste šale, imaju jednaku potrebu za ljubavlju.
U prijelomnom trenutku njihovog odrastanja, jedni su krenuli putem Krista, a drugi putem kriminala. Ne isključujem mogućnost da neki od njih zamijene uloge. Zato je ovaj susret izuzetno važan i Bogu hvala na spremnosti rektora sjemeništa Matije Pavlakovića, Ministarstvu pravosuđa, kaznionici Turopolje i svim vjernicima laicima koji su molili i vjerovali u ostvarenje ovog projekta. Ponosna sam na ove dečke. Zajednički osmijeh koji se orio iza bodljikave žice nikoga nije ostavio ravnodušnim. E, sada, ovo je prvi veliki korak, a pravi posao čeka nas kada ovi dečki izađu iz odgojnog zavoda i krenu u novi, bolji život!”, posvjedočila je Petra Radin.
Nakon završetka monodrame, a zbog ograničenog vremenskog boravka u kompleksu kaznionice, nije bilo puno prigode za međusobni razgovor i komunikaciju sa štićenicima zatvora, no duhovna radost i ljepota zajedništva ostvarena na ovako poseban način ostaje trajno prisutni znak „da Duh puše kuda hoće“ (usp. Iv 3, 7b-15) i da iskustvo koje sjemništarci nose na šalatski brijeg snažno uprisutnjuje Isusovu riječ konkretiziranu kroz ovaj pohod: „Što god učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste.“ (usp. Mt 25,40).
Ovom prigodom zahvaljujemo vodstvu kaznionice na čelu sa upraviteljem Anđelkom Nikolićem na svoj podršci oko realizacije čitavoga projekta kao i Marinu Ivanoviću, Petri Radin i Vesni Radošević sa timom suradnika, ali i firmi „Qanah“, Kazalištu „Tvornica lutaka“ te župnicima Krašića i Marije Bistrice koji su novčanim donacijama omogućili ostvarivanje ovog povijesnog pohoda sjemeništaraca i odgojitelja štićenicima kaznionice u Turopolju. (MP)
