Čitanje svetog Evanđelja po Luki
Onog istog dana – prvog u tjednu – dvojica Isusovih učenika putovala su u selo koje se zove Emaus, udaljeno od Jeruzalema šezdeset stadija. Razgovarahu međusobno o svemu što se dogodilo. I dok su tako razgovarali i raspravljali, približi im se Isus i pođe s njima. Ali prepoznati ga – bijaše uskraćeno njihovim očima. On ih upita: »Što to putem pretresate među sobom?« Oni se snuždeni zaustave te mu jedan od njih, imenom Kleofa, odgovori: »Zar si ti jedini stranac u Jeruzalemu te ne znaš što se u njemu dogodilo ovih dana?« A on će: »Što to?« Odgovore mu: »Pa ono s Isusom Nazarećaninom, koji bijaše prorok – silan na djelu i na riječi pred Bogom i svim narodom: kako su ga glavari svećenički i vijećnici naši predali da bude osuđen na smrt te ga razapeli. A mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izraela. Ali osim svega toga ovo je već treći dan što se to dogodilo. A zbuniše nas i žene neke od naših: u praskozorje bijahu na grobu, ali nisu našle njegova tijela pa dođoše te rekoše da su im se ukazali anđeli koji su rekli da je on živ. Odoše nato i neki naši na grob i nađoše kako žene rekoše, ali njega ne vidješe.« A on će im: »O bezumni i srca spora da vjerujete što god su proroci navijestili! Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu?« Počevši tada od Mojsija i svih proroka, protumači im što u svim Pismima ima o njemu. Uto se približe selu kamo su išli, a on kao da htjede dalje. No oni navaljivahu: »Ostani s nama jer zamalo će večer i dan je na izmaku!« I uniđe da ostane s njima. Dok bijaše s njima za stolom, uze kruh, izreče blagoslov, razlomi te im davaše. Uto im se otvore oči te ga prepoznaše, a on im iščeznu s očiju. Tada rekoše jedan drugome: »Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio, dok nam je otkrivao Pisma?« U isti se čas digoše i vratiše u Jeruzalem. Nađoše okupljenu jedanaestoricu i one koji bijahu s njima. Oni im rekoše: »Doista uskrsnu Gospodin i ukaza se Šimunu!« Nato oni pripovjede ono s puta i kako ga prepoznaše u lomljenju kruha. Riječ Gospodnja.
Komentar: Emaus – spas ili kazna
Dvojica učenika vraćaju se kući iz Jeruzalema. Razgovor koji vode prepun je razočaranja. Sve njihove nade su potonule. Postiđeni su i izigrani. Njihovo selo Emaus je mala sredina i svi će ih odmah vidjeti i saznati da nisu uspjeli u onome zbog čega su otišli. Ljudi u malim sredinama brzo saznaju sve novosti i često se zlurado naslađuju nad tuđim neuspjehom, opravdavajući tako svoju nesposobnost da sami nešto poduzmu. Ova dvojica poznaju ljudsku psihu, a dobro poznaju i svoje susjede, i zato je u njihovim glasovima razočaranje i malodušnost. No oni su još na putu a put koji čovjek poduzima uvijek vodi prema cilju premda je često nevidljiv, u prvi mah i neprepoznatljiv.
Treći putnik koji im se priključuje postupa veoma obzirno. Dopušta im da se izjadaju a onda on preuzima inicijativu. Tumači im pisma. Znali su oni za pisma ali su stvorili svoju sliku o Mesiji i dalje ih nije zanimalo. To se događa sa svima onima koji čitajući Sveto Pismo ili slušajući propovijedi uzimaju samo ono što njima odgovara i tako dobivaju iskrivljenu i nepotpunu istinu. „ O bezumni i srca spora da vjerujete sve što su proroci navijestili!“ Započinje Isus svoju katehezu, vjeronauk, u kojemu polako i podrobno tumači sve što je prorečeno i zapisano. A tu je uključeno i trpljenje i smrt ali i uskrsnuće. Učenici dobivaju novu nadu, počinju polako razumijevati i prihvaćati nauku stranca i zato ga zovu da prenoći s njima. Zajedničko putovanje stvorilo je među njima iskrenost i blizinu. (Zato je korisno ići na zajednička hodočašća) No još uvijek nema prepoznavanja. Zašto i kako? Ta tri su godine bili s Isusom iz Nazareta a sada ga ne prepoznaju. Tada je Bog bio samo u tijelu Isusa iz Nazareta a uskrsnućem je izašao iz svoga tijela da bi se nastanio u svakoj osobi. Ovdje je u obličju „stranca“.
Zato postoje uvijek vidljivi znakovi prepoznavanja a to su rane i „lomljenje kruha“, to je žrtva ljubavi i Euharistija, sveta Misa. Po tome je Kleofa sa svojim prijateljem prepoznao uskrsloga, po tome, i jedino tome prepoznajemo ga i mi na našem putu prema Emausu. Zato je put u Emaus slika našega života koji može postati spas ili kazna, prepoznavanje Krista ili lutanje bez nade.
