Čitanje svetog Evanđelja Luki
U ono vrijeme: Nekima koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici, a druge podcjenjivahu, reče Isus ovu prispodobu: »Dva čovjeka uziđoše u Hram pomoliti se: jedan farizej, drugi carinik. Farizej se uspravan ovako u sebi molio: ‘Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi: grabežljivci, nepravednici, preljubnici ili – kao ovaj carinik. Postim dvaput u tjednu, dajem desetinu od svega što steknem.’ A carinik, stojeći izdaleka, ne usudi se ni očiju podignuti k nebu, nego se udaraše u prsa govoreći: ‘Bože, milostiv budi meni grešniku!’ Kažem vam: ovaj siđe opravdan kući svojoj, a ne onaj! Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen.« Riječ Gospodnja.
KOMENTAR: Isus se ponovo zaustavlja na važnosti molitve. U nedjelju nas je poučio kako molitva mora biti ustrajna da bi bila uslišana a danas nas uči poniznosti u molitvi. Već samim tim što nekoga nešto molimo izražavamo svoju potrebu za njegovom pomoći. Jer ako smo dostatni sami sebi čemu onda uopće moliti. Čovjek molitelj svjestan je svoje ograničenosti a često i svoje bespomoćnosti i zato se obraća Bogu da On bude njegov oslonac i pomoć. No svaka molitva u kojoj nešto očekujemo iziskuje najprije našu zahvalu za sve već primljeno do sada. Na taj način produbljujemo svoju svijest i spoznaju o nemoći i ništavnosti u očima onoga kome se obraćamo.
Nastupati u molitvi oholo i bahato znači uvrijediti molitelja, kao da on mora biti presretan što ima nas koji smo savršeni. Isus navodi primjer carinika i farizeja. Farizej se smatrao potpuno ispravnim i očekuje da ga Bog javno pohvali zbog njegove pravednosti. Istini za volju, na izvana on je održavao sve zapovijedi, poštivao sve propise i vladao se u skladu sa Zakonom. No, na žalost to je bila samo vanjština. Njegova je nutrina bila ispunjena ohološću, i što je još gore, prezirom prema onima koji nisu bili tako ‘dobri’ kao on. Tu sva njegova molitva i nabrajanje dobrih djela gube na značenju, padaju u vodu.
Carinik, naprotiv poznaje sebe i to javno priznaje Bogu i sebi da nije savršen, da bi trebao biti bolji i zato vapi za Božjim milosrđe. On prizna svoju ograničenost i svoju slabost i kaje se zbog toga. Zato se takva molitva svidjela Bogu i on je s radošću prima. Vidimo da se i u pobožnosti može griješiti i to veoma teško. Oholost u molitvi gora je od toga da se uopće ne moli. Molitvi valja pristupiti veoma odgovorno i nakon ozbiljne priprave. Prvo: moramo si predočiti kome se obraćamo, da je on svet i savršen a mi tako nesavršeni. Drugo: Bog nije neka svemirska vizija nego stvarni, vječni prijatelj čovjeku. Jer da nas ne ljubi ne bi nas ni stvorio. Trče: znati da Bog uvijek ne uslišava onako kako ga molimo jer on vidi budućnost i zna što je za nas dobro i korisno. Ali kako pjeva psalam „Srce raskajano, ponizno, Bože, nećeš prezreti!“
