Kristovo uskrsnuće – dar najveće Božje blizine
Draga braćo i sestre!
1. Veliki tjedan i Sveto trodnevlje zorno pokazuju da je povijest
Božjega spasenja povijest blizine Boga i čovjeka. To je povijest Božjega
dara slobode u kojem čovjek čezne za Bogom, ali istodobno i povijest
Božjega milosrđa, toga dara po kojem Bog traži i susreće čovjeka koji se
udaljava od Boga gubeći sebe sama. No to je iznad svega povijest
Ljubavi koja čovjeka vraća u dom radosti i ispunjenja temeljnih ljudskih
čežnja.
Izabrani je narod bio svjestan Božje prisutnosti i njezina očitovanja
upravo po nečuvenoj blizini, zbog čega je ostalo zapisano: »Koji je to
narod tako velik da bi mu bogovi bili tako blizu kao što je Gospodin,
Bog naš, nama kad god ga zazovemo?« (Pnz 4, 7). Ta je blizina
življena po nauku, po zapovijedima i po Zavjetu koji je darovan da bi
narod rastao u zajedništvu s Bogom. Očito se – kako Gospodin objavljuje –
ne radi o nekom izvanjskom okviru, o nedostupnosti koja bi zahtijevala
posebne sposobnosti: »Ova zapovijed što ti je danas dajem nije za te
preteška niti je od tebe predaleko… Jer, Riječ je posve blizu tebe, u
tvojim ustima i u tvome srcu da je vršiš« (Pnz 30, 11. 14).
Biti bliz Bogu s jedne je strane dar, a s druge trajno prepoznavanje
Božje volje, oblikovanje misli, riječi i djela u skladu s tom voljom.
Cijeli smo život pozvani biti blizu Bogu, u kušnjama se oduprijeti
udaljavanju od njega, a kada to grijehom učinimo, i tada znati da nas
Bog ne ostavlja: »Blizu je Gospodin onima koji su skršena srca, a
klonule duše spašava« (Ps 34, 19).
Sveto pismo na puno mjesta izrijekom naviješta Božju blizinu i odražava
odnos vjernika prema Bogu u slici blizine: govora, dodira, pogleda: »Da
poslušam što mi to Gospodin govori: Gospodin obećava mir narodu svomu,
vjernima svojim, onima koji mu se svim srcem vrate. Zaista, blizu je
njegovo spasenje onima koji ga se boje, i slava će njegova živjeti u
zemlji našoj« (Ps 85, 9-10).
2. Dragi vjernici, ipak ta blizina nije takva da bi ju se moglo
poistovjetiti s blizinom čovjeka. Bog je uvijek različit i nije svodiv
na ljudske kategorije. Darovavši čovjeku slobodu, usadio je u njega i
čežnju za Božjom blizinom. Najveća tragedija čovjeka je odvajanje od
Boga. Zato prorok piše: »Tražite Gospodina dok se može naći, zovite ga
dok je blizu! (…) Nek’ se vrati Gospodu, koji će mu se smilovati, k Bogu
našem jer je velikodušan u praštanju. Jer misli vaše nisu moje misli i
púti moji nisu vaši púti, riječ je Gospodnja« (Iz 55, 6-8).
To je važno naglasiti, jer u vjerničkom životu, osim straha da je čovjek
daleko od Boga i da nema mogućnosti, da nije dostojan približiti mu se,
može postojati i lakomislenost i kušnja Božje blizine. Jedni su
smatrali da su sigurno blizu Bogu, te su u svojoj oholosti previdjeli
stvarnu Božju blizinu, a drugi su – misleći da su zauvijek odbačeni –
postali svjedoci Božje milosti. U Kristu nema isključenih: »Sada pak, u
Kristu Isusu, vi koji nekoć bijaste daleko, dođoste blizu – po Krvi
Kristovoj« (Ef 2, 13).
Ne zaboravimo da je cijeli navještaj spasenja zapravo poziv na obraćenje
i približavanje Bogu: »Obratite se jer približilo se kraljevstvo
nebesko!« (Mt 3, 2). Ili kako je vidljivo u pozivu apostola Jakova: »Približite se Bogu i on će se približiti vama!« (Jk 4, 8).
Štoviše, ta blizina nije samo pitanje čovjekova odnosa s Bogom, nego i
odnosa s drugim čovjekom, koga se u cijeloj Bibliji, od Deset zapovijedi
(usp. Izl 20, 16) preko Isusova Govora na gori (usp. Mt 5, 43) do prispodoba o milosrđu, posebice o milosrdnom Samarijancu (usp. Lk 10 i 15), naziva bližnjim.
3. U Isusu se Bog utjelovio, došao na svijet kao Emanuel, »Bog s nama«.
To je najsnažnije očitovanje Božje uronjenosti u ljudsku sudbinu, u
čovjekove radosti i nade, boli i trpljenja. Nisu rijetki trenutci koji
razdiru čovjekovo tijelo i dušu i u kojima se čini da je Bog odsutan i
ravnodušan. Međutim, Kristov nam križ govori da je Bog prisutan i u
patnji, osobito u njoj, povezujući otajstvo Utjelovljenja i Otkupljenja.
Isus je od samoga početka svoga dolaska na svijet dijelio krhkost života
sa svakim čovjekom. Ipak, na osobit način blizinu u trpljenju ostvaruje
u danima svoje muke i smrti, svoga Vazma. To trpljenje dolazi iz
nepravde koju nanose ljudi opsjednuti vladanjem i nadziranjem slobode
pojedinaca i svega naroda. Takvi se obično predstavljaju kao bliski
ljudima, a zapravo žele zagospodariti njima i njihovim savjestima,
služeći se ponekad i religijskim rječnikom, da bi postigli ciljeve koji
su daleko od Božjega nauma.
Biti blizu ili daleko u prvi plan dolazi osobito u trenutcima Isusova
puta prema Kalvariji. Osjetio je samoću. Bio je napušten od prijatelja
koje je pozvao da mu budu najbliži, koji su mu obećali potpunu vjernost,
a od kojih se jedan sada čak stavio u službu zlodjela Isusova uhićenja i
uklanjanja njegove prisutnosti i blizine. I sve što je s njima dijelio
odjednom kao da se izgubilo u neistini i praznini. Tako Isus, osim
tjelesne boli, trpi duhovnu bol ostavljenosti. Utjelovljeni Bog živi
iskustvo one patnje koja ne ostavlja na miru, koja raspršuje misli,
slabi izdržljivost, oduzima nadu i gura u bezizlaznost. Do krajnje
granice Isus živi iskustvo tolikih ljudi koji se osjećaju pobijeđenima i
za koje se gasi smisao.
Utjelovljeni Božji Sin svojim pojavkom, riječima i čudesnim djelima
dodirnuo je srca ljudi, jačao sigurnost, otkrivao nove obzore, okupljao i
tješio, oživio Božje obećanje. Bog je po njemu djelovao tako bliz, a na
Kalvariji mu se predbacuje njegov neuspjeh, u kojem žrtva nema
opravdanja, nego se pretvara u poniženje. U slabosti i izranjenosti
ljudskoga tijela kao da se ne vidi Boga. Djeluje dalek i nemoćan, ne
odgovara ni na Isusov vapaj: »Zašto si me ostavio?«. Otvorio se ponor Božje šutnje, i Očeve udaljenosti koju može premostiti samo vjera.
4. Braćo i sestre, pred takvim stanjem šutnje i daljine ljudi obično
daju dvije vrste odgovora. Prvi je odgovor bijeg, skrivanje od susreta i
suočavanja s ljudskom boli. To ne moraju biti najteža pitanja. Dovoljno
je vidjeti nepravdu pred kojom odlučimo šutjeti, da ne bismo bili sami
zahvaćeni i uključeni. Takvim našim postupkom zlo neokrznuto nastavlja
djelovati i razarati prijateljstva, obitelji, društvo.
Druga vrsta odgovora je napad i dolazi u trenutku kada se suočavanje ne
može izbjeći. Pred nekim tko nam nanosi zlo u kušnji smo uzvratiti
jednakom mjerom. Ni zlo se tako ne suzbija, nego umnaža, jer se
ukorjenjuje u nama i pretvara nas u nasilnike. Razdire nas i udaljuje
nas od nas samih. Gotovo svakoga dana susrećemo postupanja, govorenja,
spletkarenja, zbog kojih se lako izgubi strpljenje i upada u zamku
tvrdoće srca.
Stvarni je pak odgovor Kristov križ, njegovo darivanje, njegov ulazak u
središte zla, njegovo trpljenje koje ne previđa zlo, njegova šutnja koja
govori i postaje bliza svakomu čovjeku. Na križu Isusova uključenost
nije nasilna, ne obescjenjuje ni najslabije, niti ikoga zanemaruje. To
je blizina koja vidi one što ga predaju i osuđuju, izruguju i proklinju.
To je blizina koja vidi svoju Majku i učenike, vidi izvršitelje i
zapovjednike, učene glavare i sućutne žene. Uzvišenost je u tome što je
Isus svakomu blizu.
A sve što je ostalo neodgovoreno i nejasno u muci, dobiva odgovor u
uskrsnuću. Njega je moguće vidjeti u snazi vjere i pouzdanja koje je
preživjelo susret s trpljenjem. Čovjek koji u trpljenju moli Božju
blizinu, pronalazi je u punom sjaju u milosti uskrsnuća.
5. Najdjelotvorniji način suočavanja sa zlom, počevši od manjih ili
većih nepravda, kakvih su puni naši odnosi svakoga dana, očituje se u
našoj spremnosti da to suočavanje usvojimo. Tako da to trpljenje postaje
i naše trpljenje, pa i onda kada nas se izravno ne tiče, a da pritom ne
izgubimo ni volju ni vjeru da Gospodin vodi našu povijest i da ispunja
svoj plan kako nam svjedoči blaženi Alojzije Stepinac.
Taj pristup ne prestaje prokazivati zlo i grijeh ondje gdje vidimo da
oni i nas i svijet udaljuju od Boga. Kao vjernici pozvani smo ići dalje
od ciljeva koji se zaustavljaju na prolaznim planovima. Upirući pogled
prema vječnosti, mi gledamo zemaljsku stvarnost, previranja i
nastojanja. Zahtjevi za pravima i pravednošću nemaju svoje konačno
opravdanje u sukobljenosti interesa. Nepravda kao konačni cilj dovodi do
trpljenja mnogih. Ona pokušava razoriti nadu da je moguće živjeti
drukčije odnose. Kristov križ, kojega smo i mi dio, čuva nadu i
pouzdanje u Božju blizinu.
Ta Božja blizina, braćo i sestre, najpotrebnija nam je u Hrvatskoj. U
njoj se, snagom proročkoga poslanja Crkve, usuđujem govoriti o nadi za
hrvatski narod upravo u trenutcima kada se čini da smo slabi, da smo u
mnogočemu stavljeni pred snagu koja ne računa s Bogom i bahato izruguje
važnost Kristove blizine. U rječniku politike, gospodarstva, tehnologije
nalaze se riječi o tome da je nešto neizbježno, nužno, jedino moguće,
da nema alternative. Kao da nema prostora za preobraženi svijet u kojemu
živi iskrenost, poštenje, ljubav.
Uskrs govori rječnikom u kojem Krist ulazi u borbu sa zlom što ga je
čovjek izabrao, da oslobodi čovjeka preuzimajući u svojoj slobodi na
sebe krivnju; da Bog vrati čovjeka u život, darujući mu svoj život. I
toliko puta u patnjama ljudi čujemo kako se krivica pripisuje Bogu,
proziva se njegova šutnja i zbog nje ga se odbacuje. A Isus nam govori
da se sa zlom ne može ući u borbu bez spremnosti da na svojoj koži, u
svom srcu, osjetimo trpljenje drugoga i da pritom ne gubimo nadu. Stoga
molimo Gospodina za nadu. Molimo za nadu koja je Božja blizina. Dar
Kristova uskrsnuća daje snagu da u lice gledamo zlo i nepravdu, ne
dopuštajući da unište našu nadu. Time prosvijetljen sveti Pavao piše:
»Ne daj se pobijediti zlom, nego dobrim svladavaj zlo« (Rim 12, 21).
Za Isusove je učenice i učenike bilo najbolnije iskustvo Isusove smrti,
jer je ostavljala ranu, gubitak njegove blizine. Ali vjera i ljubav nisu
prestajale čuvati nadu te blizine. Čežnja za blizinom dovodi ih pod
križ, ali i na grob, koji je u jutro uskrsnuća ostao prazan. U Kristovu
uskrsnuću i pobjedi nad grijehom, u pobjedi nad udaljenošću od Boga,
nalazi se naša vječnost. U tom daru pozvani smo druge darivati – noseći
Božju blizinu. To možemo ne svojom snagom, nego tako da budemo blizu
Bogu, da čujemo što nam govori, da osjetimo dodir njegova milosrđa.
6. Draga braćo i sestre, dok vam ovo pišem, u sebi već razmatram riječi
koje su naši mladi izabrali za slogan Susreta hrvatske katoličke mladeži
koji će se održati sljedeće godine u Zagrebu. Slogan ponavlja Marijine
riječi: »Što god vam rekne, učinite!« Marija je Majka Božje blizine. Ona
nas uči kako se radovati, kako trpjeti, kako darivati Božju blizinu u
današnjoj kulturi udaljavanja i isključivanja.
Nebeski zagovor Presvete Bogorodice Marije i blaženoga Alojzija Stepinca
zazivam na sve vas; na naše obitelji u kojima je potrebna blizina
roditelja djeci i djece roditeljima; na naše hrvatsko društvo u kojem je
potrebna Božja blizina istine o čovjeku i naša blizina koja dijeli boli
i nosi svjetlo nade; na područja kulture, gospodarstva i politike koja
trpe pod udarcima udaljavanja i sukoba.
Zazivajući na sve vas Božji blagoslov, ohrabrujem vas sigurnošću
apostola Pavla, zagledanoga u Krista koji dolazi: »Noć poodmače, dan se
približi! Odložimo dakle djela tame i zaodjenimo se oružjem svjetlosti« (Rim 13, 12).
U vjeri u Krista Spasitelja nitko nije daleko. Zato vama u domovini i
vama izvan nje bili u Gospodinu blagoslovljeni vazmeni blagdani. Sretan
Uskrs!
Kardinal Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački
U Zagrebu na Cvjetnicu, 14. travnja 2019. godine
Uskrsna poruka nadbiskupa zagrebačkoga kardinala Josipa Bozanića
